Taman kad pomisliš da si čuo sve, da te više ništa u ovoj političkoj bari ne može iznenaditi, pojavi se Edin Forto da ti objasni kako se, eto, pred kraj mandata, treba malo "razdrmati". Čuj "razdrmati". Koga bolan? Kao da su četiri godine prespavali neki loš afterparti, pa se sad, mamurni i dezorijentisani, pitaju ko je još tu, a ko je već otišao kući. Ovo nije izjava lidera, prije će biti da je epitaf na grobu jedne propale ideje. Ovo je najava stečaja, pismeno priznanje da je cijela priča o "Trojci" bila samo to – šuplja priča za naivnu čeljad gladnu bilo kakve promjene.

Sjećate li se one euforije? Onih velikih riječi o reformama, o evropskom putu koji samo što nije postao autoput, o transparentnosti koja će obasjati mračne hodnike vlasti? Sjećate se priče o deblokadi države, o skidanju okova koje su nam nametnuli "oni prije"? E, pa, jarane, ta ploča je izgrebana do neprepoznatljivosti. Fortino "razdrmavanje" je samo zakašnjeli, patetični pokušaj da se od sopstvenog četverogodišnjeg nerada napravi nekakav novi početak, da se biračima proda ista ona magla, samo u drugom pakovanju. "Ko će upasti, a ko ispasti" – pa to nije pitanje za koaliciju koja vodi državu, to je rečenica iz reality showa. I upravo su to i postali: reality show o političkom preživljavanju u kojem je jedini ulog fotelja, a jedina žrtva – naivni glasači i ova država.

Da se ne lažemo, od prvog dana je bilo jasno da to nije koalicija sa vizijom, već interesna skupina skrpljena po principu "žica i kanafa", čiji je jedini zajednički cilj bio srušiti prethodnike kako bi preuzeli njihov model lešinarske podjele plijena. I šta smo dobili? Dobili smo paralizu sistema goru nego ikad. Dobili smo vlast koja je na državnom nivou postala puki servis i ikebana za ispunjavanje želja svojih "tradicionalnih partnera", kako im vole tepati. Svaki zakon, svaki ustupak, svaka blokada bila je cijena opstanka te trgovačke koalicije. Evropski put? To je postala poštapalica za medije, fraza koju ponavljaju kao pokvareni papagaji dok iza kulisa trguju državnim interesima za još jedan dan na vlasti. Institucije su postale karikature, mjesta gdje se ne donose odluke, već se samo čeka signal iz Banje Luke ili Mostara.

A dok se oni tako drmaju i preslaguju, dok se igraju velikih stratega u svojim kabinetima, šta se dešava vani, u stvarnom životu? Dešava se da ti inflacija jede crkavicu koju zoveš platom. Dešava se da ti je korpa u supermarketu postala luksuz. Dešava se da gledaš kako ti djeca pakuju kofere jer više ne mogu da trpe ovu kolektivnu farsu. I šta je "Trojka", ta urbana, progresivna snaga, uradila po tom pitanju? Apsolutno ništa. Nula. Nijedna ozbiljna mjera, nijedan potez da se olakša život običnom čovjeku. Mandat su im obilježila nova zaduživanja, krediti koje ćemo mi vraćati, i naravno, sveta bosanska disciplina – uhljebljivanje. Mašinerija zapošljavanja po stranačkoj liniji nije stala, samo je promijenila mašinovođu. Isti onaj sistem protiv kojeg su se navodno borili, sada hrane svojim kadrovima, popunjavajući svaku rupu u javnom sektoru svojim lojalnim glasačima. Borba protiv korupcije pretvorila se u borbu za kontrolu nad koruptivnim tokovima.

I sad, nakon svega toga, nakon četiri godine iznevjerenih obećanja i potpunog idejnog bankrota, izlazi Forto i prodaje nam priču o "osvježenju". To nije ništa drugo do jeftin alibi, kukavički bijeg od odgovornosti za vlastiti neuspjeh. To je pokušaj da se kolektivna amnezija proglasi političkim programom. Izdali su svakog birača koji je u njima vidio tračak nade da se ovaj sistem može promijeniti iznutra. Pretvorili su se u blijedu kopiju onih koje su klevetali, dokazujući staro pravilo da u bosanskoj politici vlast ne mijenja sistem, već sistem mijenja vlast.

Rezultat njihove vladavine nije ni evropska BiH, ni funkcionalna država, ni bolje sutra. Rezultat je opšta apatija. Stanje duha u kojem ljudi više ne vjeruju nikome, stanje u kojem je jedina opcija jednosmjerna karta za Njemačku. Kad sljedeći put čujete Edina Fortu ili bilo koga od njih kako priča o "razdrmavanju", sjetite se da se oni ne drmaju zbog vas ili zbog ove države. Drmaju se jer osjećaju kako im se tlo pod nogama, sačinjeno od laži i propuštenih prilika, opasno urušava. A to njihovo drmanje je samo posljednji trzaj pred neizbježni politički kraj.