Politička scena u Bosni i Hercegovini lagano se zagrijava za još jedan krug predizborne borbe, a svjedočimo već viđenom i duboko iritantnom scenariju instrumentalizacije najsvetijih i najtragičnijih mjesta naše prošlosti u svrhu političkog marketinga.

Posjeta zamjenice ministrice za ljudska prava i izbjeglice Duške Jurišić i federalnog zastupnika Dragana Miokovića Memorijalnom centru Potočari još jedan je u nizu pokušaja da se na emocijama žrtava i svetosti bijelih nišana uknjiže jeftini politički poeni.

Zvanično saopćenje nas uvjerava da su Jurišić i Mioković u Potočare otišli kako bi "odali počast žrtvama" i "pružili podršku preživjelima". No, svakom iole pismenom posmatraču političkih prilika u Bosni i Hercegovini nameće se pitanje zašto je ovaj "nalet empatije" došao baš u osvit predizborne kampanje. Potočari su tu i u januaru, i u martu, i u novembru. Bol majki Srebrenice je konstantna, a negiranje genocida je, nažalost, svakodnevna pojava u javnom prostoru manjeg bh. entiteta i susjedne Srbije.

Ipak, funkcioneri Naše stranke su procijenili da je upravo sada, dok se štampaju plakati i bruse slogani, idealan trenutak da se stane pred objektive u tišini Memorijalnog centra. Da li bi ova posjeta bila jednako hitna i medijski popraćena da nas od izbora dijele dvije godine, a ne nekoliko sedmica? Teško.

Rečenica o "jedanaestoj fazi genocida", koju su Jurišić i Mioković ponosno plasirali u javnost, zvuči kao brižljivo pripremljen PR konstrukt namijenjen onom dijelu glasačkog tijela koji voli intelektualiziranu formu patriotizma. Međutim, iza te zvučne fraze krije se praznina djelovanja. Oni se bave, po svemu sudeći, definiranjem faza genocida u svrhu Facebook objava, a realni problemi povratnika i dalje ostaju sporedni u odnosu na njihovu potrebu da izgledaju moralno superiorno.

Korištenje susreta sa Šehidom Abdurahmanović, ženom čija je bol stvarna i neizmjerna, kao dijela stranačkog PR izvještaja, posebno je neukusno. Postavljati pitanja o Jasenovcu i Artukoviću dok se stoji pored žene koja još traži kosti svog brata, više liči na kreiranje dramatičnog sadržaja za medije nego na iskren ljudski razgovor. Mogli su to, ako su već htjeli, učiniti i bez korištenja fotoaparata i kamera.

Nije tajna da se Naša stranka godinama bori s imidžom partije koja je "suviše liberalna" ili "nedovoljno osjetljiva" na nacionalne tragedije u očima dijela bošnjačkog biračkog tijela. Ovakve posjete, tempirane pred izbore, jasan su pokušaj popravljanja tog imidža. Mioković i Jurišić pokušavaju Srebrenicu iskoristiti kao štit protiv kritika o njihovoj navodnoj popustljivosti u koalicijama na državnom nivou.

Poruka "naše mjesto je u Srebrenici" koju su poslali na kraju posjete, zvuči gotovo kao prijetnja upućena zdravom razumu. Vaše mjesto, kao izabranih zvaničnika, je u parlamentarnim klupama i ministarskim kabinetima gdje biste trebali donositi zakone koji će konkretno, a ne deklarativno, zaštititi dostojanstvo žrtava i osigurati budućnost preživjelima.

Srebrenica zaslužuje tišinu, pijetet i konkretnu pomoć, a ne bliceve fotoaparata i predizborne poruke "građanskih" političara koji se genocida sjete onda kada im zatreba patriotski legitimitet. Potočari ne smiju biti scenografija za bilo čiju kampanju, pa ni za kampanju onih koji se kunu u "istinu i pravdu" dok jednim okom gledaju u anketne procente.

Ako su Jurišić i Mioković zaista željeli poručiti da se "protiv negiranja genocida mora boriti", mogli su to uraditi kroz sistemska rješenja i politički pritisak tamo gdje se odluke donose. Ovako, njihova posjeta ostaje tek blijedi pokušaj da se na mezarju ubijenih izgradi još koji stepenik prema novom mandatu. Žalosno, ali od naših političara ovog kova sasvim očekivano.