Vijest da je Elektroprivreda Bosne i Hercegovine (EPBiH) ušla u "krizni režim rada", svoodeći poslovanje na minimum jer nema dovoljno novca ni za dobavljače, nije iznenađenje. To je, zapravo, predvidljiva i logična kulminacija sistemske bolesti koja decenijama razara javna preduzeća u Bosni i Hercegovini. Kriza u EPBiH nije incident; ona je simptom terminalne faze kancerogenog modela upravljanja gdje se državne gigante tretira ne kao motore razvoja, već kao lične bankomate i feude za zbrinjavanje stranačkih kadrova. Da bismo shvatili šta se danas dešava u Sarajevu, moramo izvršiti autopsiju nad lešom jednog drugog giganta, mostarskog Aluminija, čija je sudbina ispisala priručnik za uništenje koji se sada primjenjuje na energetski sektor.

Priča o Aluminiju je paradigma postdejtonske Bosne i Hercegovine. Izgrađen u socijalističkoj Jugoslaviji kao vertikalno integrisani metalurški kompleks – od boksitnih ruda do finalnog proizvoda, napajan jeftinom hidroenergijom sa Neretve – predstavljao je industrijsko srce Hercegovine. Bio je izvozni gigant, pokretač urbanog i demografskog razvoja Mostara, sa radnom snagom koja je oslikavala multinacionalnu strukturu društva. A onda je došao rat, a nakon njega i mir koji je bio samo nastavak rata drugim sredstvima.

HDZ-ov "bankomat" i etnizacija industrije

Nakon 1995. godine, pod direktnim patronatom Tuđmanovog HDZ-a iz Zagreba, Aluminij je postao više od obnovljene fabrike. Postao je tvrđava jedne politike, praćene brutalnim 'etničkim čišćenjem' radne snage. Bošnjaci i Srbi, koji su prije rata činili značajan dio zaposlenih, sistematski su spriječeni da se vrate na svoja radna mjesta. Pod izgovorom "kršenja radne obaveze", dok su bili u izbjeglištvu, otpuštani su putem obavijesti na oglasnim pločama kojima nisu mogli pristupiti. Do 2003. godine, kako je dokumentovao Amnesty International, 93% od 970 radnika bili su Hrvati. Ova praksa, kasnije potvrđena i sudskom presudom iz 2019. godine, bila je temelj na kojem je HDZ BiH izgradio svoju ekonomsku i političku hegemoniju.

Aluminij je postao ono što su bošnjačkoj političkoj eliti postali BH Telecom i Elektroprivreda BiH: bankomat za finansiranje stranke, bastion nepotizma i poligon za nagrađivanje lojalnih. Izvještaji Finansijske policije koji su dokumentovali milionske pronevjere, korupciju i sumnjive ugovore, godinama su skupljali prašinu u ladicama hercegovačkih tužilaštava, pod potpunom kontrolom HDZ-a. Svaki pokušaj transparentne privatizacije, koja bi uvela globalne igrače poput Alcoe, Rusala ili Glencorea, bio je sistematski miniran od strane političkih struktura koje su se plašile gubitka kontrole nad protokom novca.

Ključni mehanizam uništenja Aluminija, međutim, ležao je u energetici. Umjesto da traži jeftiniju struju na međunarodnom tržištu, HDZ-ov menadžment je bio primoran na klijentelistički aranžman sa Elektroprivredom Hrvatske Zajednice Herceg-Bosne (EP HZHB), drugom firmom pod stranačkom kontrolom. Aluminij je plaćao struju po cijeni od 78 eura po MWh, dok su regionalni konkurenti poput ArcelorMittala u Zenici plaćali oko 50 eura. Ta razlika nije bila tržišna, već politička. Bio je to mehanizam za prelijevanje novca iz jedne stranačke firme u drugu, dok se istovremeno stvarao dug koji je na kraju dostigao astronomskih 400 miliona KM (oko 205 miliona eura), od čega je skoro 300 miliona bilo dugovano upravo EP HZHB-u.

Kada je u julu 2019. godine struja konačno isključena, tečni metal se stvrdnuo u 168 elektrolitičkih ćelija, uništivši srce fabrike zauvijek. Radnički protesti koji su uslijedili bili su politički prosvjetljujući. Stotine gnjevnih radnika nisu marširale na zgradu Vlade FBiH u Sarajevu, već na centralu HDZ-a BiH u Mostaru. Gađali su kamenjem i jajima automobil Dragana Čovića, nepogrešivo identifikujući arhitektu svoje propasti. Radnici su shvatili ono što mnogi analitičari previđaju: njihov neprijatelj nije bila apstraktna "država" ili "tržište", već konkretna politička klika koja je proždrla njihovu budućnost.

Država kao puki stanodavac

Ono što je uslijedilo nakon gašenja je druga faza sistemske destrukcije: farsa od privatizacije. Vlada FBiH, odbila je ponude koje su zahtijevale subvencioniranu struju, da bi na kraju potpisala skandalozan ugovor o 30-godišnjem zakupu sa izraelskom M.T. Abraham grupom. Za simboličnu kiriju od 30.000 KM mjesečno, privatni investitor je dobio potpunu kontrolu nad postrojenjima, uključujući i ključnu elektroenergetsku infrastrukturu kapaciteta 235 MW.

Državno preduzeće Aluminij d.d. Mostar ostalo je kao prazna ljuštura, opterećena sa 400 miliona KM starog duga. Simbolična kirija pokriva jedva 4-5% troškova održavanja "hladnog pogona". Dok privatni zakupac, Aluminij Industries, bilježi stotine miliona prihoda i desetine miliona profita prerađujući uvezeni ruski aluminij (preko Glencorea, partnera sankcionisanog oligarha Olega Deripaske), državna firma gomila godišnje gubitke od 15-18 miliona KM. Procjene Udruženja malih dioničara (DIAL) su apokaliptične: za 30 godina, dug državne ljušture će narasti za dodatnih 500 miliona KM. Sa kamatama na stari dug, ukupna finansijska rupa koju će porezni obveznici morati pokriti iznosiće skoro milijardu KM.

Država je, dakle, efektivno preuzela sve dugove i rizike, a privatnom partneru predala svu dobit i stratešku imovinu. Ovaj model nije samo ekonomski štetan; on je geopolitički transformativan. M.T. Abraham grupa je u Mostar dovela kineske državne kompanije poput CMEC-a (na crnoj listi Svjetske banke zbog prevara) i NFC-a (povezivan sa iranskim raketnim programom). Istovremeno, kroz tzv. "Flynn-Kabiri osovinu", koja povezuje regionalne biznis strukture sa međunarodnim lobistima poput bivšeg američkog savjetnika za nacionalnu sigurnost Michaela Flynna, stvara se pragmatični savez između HDZ-ovih i SNSD-ovih struktura.

Amir Gross Kabiri, čelnik grupe, postao je ključni politički igrač, koristeći izraelsku diplomatiju za jačanje pozicije HDZ-a. Ovim se konsolidovao etnički ekskluzivan prostor stvoren politikama devedesetih, sada ojačan novim međunarodnim savezima i kapitalom. Potpisivanje 20-godišnjeg ugovora vrijednog 3 milijarde eura za nabavku američkog LNG-a predstavlja finale ove transformacije: nekadašnji jugoslovenski gigant postaje privatna platforma za projekciju izraelsko-hrvatskih energetskih interesa, potpuno odvojen od domaće elektroenergetske mreže koju je nekada hranio i istovremeno uništavao.

EPBiH: Sljedeća žrtva na oltaru partokratije

Sada se vratimo na krizu u Elektroprivredi BiH. Mehanizmi su identični onima koji su uništili Aluminij. Stranke na vlasti, u ovom slučaju primarno HDZ i SDP, godinama je tretirala EPBiH i rudnike kao izbornu bazu i socijalni amortizer, a ne kao komercijalna preduzeća. Generalni direktor EPBiH Sanel Buljubašić, na poziciju v.d. direktora imenovan je 2023. godine na prijedlog SDP-a (u sklopu raspodjele unutar vladajuće koalicije Trojka), a puni četverogodišnji mandat generalnog direktora preuzeo je u maju 2024. godine. Umjesto strateških ulaganja u modernizaciju i tranziciju ka obnovljivim izvorima energije, novac se trošio na prekomjerno zapošljavanje stranačkih kadrova, sumnjive tendere i kupovinu socijalnog mira. Rudnici su ostavljeni da propadaju, tehnološki zaostali i neproduktivni, dok se čitav sistem oslanjao na termoelektrane koje su sve bliže kraju svog životnog vijeka i suočene sa sve skupljim CO2 penalima Evropske unije (CBAM mehanizam).

Baš kao što je HDZ-ov menadžment u Aluminiju ignorisao tržišnu cijenu struje zarad političke kontrole, tako je i SDP-ov menadžment u EPBiH ignorisao neminovnost energetske tranzicije zarad održavanja političke kontrole nad rudarima i energetskim sektorom. Sada, kada je sistem doveden do tačke pucanja, kada nema novca za dobavljače, a proizvodnja uglja je nedovoljna, svjedočimo početku kraja.

Krah Elektroprivrede BiH neće biti samo ekonomski udar. To će biti slom kičme Federacije i države. Gubitak energetske suverenosti, koja je već načeta u Mostaru, biće potpun. Scenarij koji slijedi je bolno predvidljiv: država će proglasiti sistem neodrživim, a onda će se, kao i u slučaju Aluminija, pojaviti "strateški partneri" – domaći ili strani – koji će za simboličan iznos preuzeti najprofitabilnije dijelove (hidroelektrane, distributivnu mrežu), dok će dugovi, uništeni rudnici i socijalni problemi ostati na teretu osiromašenih građana.

Kriza u Elektroprivredi BiH nije tehničko pitanje cijene uglja. To je konačna faktura koja je stigla na naplatu za trideset godina političkog parazitizma. Priča o Aluminiju nas je naučila da, kada politička elita uništi javno dobro, ona ga ne pušta, već njegovu olupinu predaje novim, često geopolitički potentnijim, gospodarima, osiguravajući pritom i vlastiti opstanak i proviziju. EPBiH je samo sljedeća na redu.