Dolazak Denisa Bećirovića u Predsjedništvo Bosne i Hercegovine dočekan je s optimizmom, nekih, koji je bio ništa drugo do provincijski naivan. Predstavljen kao akademska antiteza etnonacionalističkim tribunima, kao čovjek procedure i ustavnog patriotizma, Bećirovićev mandat sve više poprima obrise političkog simulakruma – privida državničke akcije koja uporno zaobilazi suštinu. Još u prvoj godini mandata, pokazao je da njegova politika nije politika rješenja, već politika zaključaka, svedena na šablonsku diplomatiju saopštenja. 

Nedavno se pokazalo da je najočitiji simbol te nemoći postala agonija BHRT-a, državnog javnog servisa čiji je finansijski kolaps postao metafora za urušavanje same ideje funkcionalne države. Dok su se računi blokirali, a radnici ostajali bez plata, Bećirovićev kabinet je radio ono što birokratija najbolje zna – proizvodio je papir. Sazivane su vanredne sjednice, usvajani su apeli i donošeni zaključci, svaki gromoglasniji i nemoćniji od prethodnog. Ti zaključci, bez ikakve obavezujuće snage za Vijeće ministara ili entitetske vlade, služili su isključivo kao alibi za nedjelovanje. Bila je to jalova predstava političke impotencije: član Predsjedništva, nominalno vrhovni komandant i ko-kreator vanjske politike, sveden je na ulogu zabrinutog analitičara koji apeluje na institucije u čijem je formiranju i sam sudjelovao. Dok se državni servis gušio, sistemsko rješenje naplate RTV takse ili održivog finansiranja nikada nije postalo prioritet vladajuće koalicije, ostavljajući BHRT da umre sporom i birokratskom smrću.

Tu dolazimo do ključnog paradoksa Bećirovićevog mandata: on istovremeno pokušava biti i vlast i opozicija toj istoj vlasti. Kao istaknuti član Trojke, koja čini okosnicu državne većine, on snosi direktnu odgovornost za rad Vijeća ministara i njegove predsjedavajuće Borjane Krišto. Svaki neuspjeh tog Vijeća, svaka blokada i svaki propušteni rok, jednako je i njegov neuspjeh. Međutim, umjesto preuzimanja odgovornosti, svjedočimo strategiji političkog distanciranja. Bećirović kritikuje ministre kao da su pali s Marsa, a ne kao ljude za čije je imenovanje njegova politička grupacija digla ruku. To je ciničan pokušaj da se sačuva lični rejting na račun kolektivne odgovornosti, igra u kojoj se pozicija vlasti koristi za sticanje privilegija, a opoziciona retorika za izbjegavanje krivice. Takav pristup ne samo da je politički nepošten, već razara i posljednje ostatke povjerenja u institucije, pokazujući da je čak i onima koji se deklarišu kao državotvorni, lični imidž važniji od funkcionalnosti same države.

Ta se dvoličnost ogleda i u selektivnom odnosu prema medijima. Dok je BHRT, kao jedini istinski državni medij, ostavljen na cjedilu, entitetski budžeti i budžeti nižih nivoa vlasti nisu štedjeli na podršci drugim, podobnijim medijskim kućama. Izostanak odlučne borbe za BHRT nije, dakle, bio samo pitanje proceduralne nemoći, već i političkog izbora. Održavati iluziju borbe za državu, a istovremeno pasivno posmatrati gašenje jednog od njenih ključnih simbola, znak je ili dubokog nerazumijevanja politike ili, što je vjerovatnije, potpunog odsustva volje da se preuzme rizik i uđe u stvarni sukob za principe koje, ko fole, javno zastupa.

Na vanjskopolitičkom planu, Bećirovićeva aktivnost se svela na reaktivnu i često rigidnu retoriku, skrojenu više za unutrašnju upotrebu nego za ostvarivanje konkretnih diplomatskih ciljeva. Njegovi istupi/ustupi prema komšijama postali su predvidljivi performansi koji bi, kao trebali, da podižu tenzije, ali ne rješavaju nijedno otvoreno pitanje – od granice do imovine. Državništvo se ne mjeri brojem oštrih saopštenja kao odgovor na provokacije iz Beograda ili Zagreba, već sposobnošću da se, uprkos tim provokacijama, pronađu kanali za zaštitu interesa Bosne i Hercegovine. Bećirovićev pristup je, međutim, pretvorio vanjsku politiku u beskrajnu pres-konferenciju. Istovremeno, u trenucima najdubljih unutrašnjih kriza i blokada, njegova proaktivnost je izostajala, svodeći se na već viđene pozive međunarodnoj zajednici da uradi posao koji domaći lideri ne žele ili ne znaju.

Mandat Denisa Bećirovića je dokaz da akademsko zvanje i elokventnost u prazno ne mogu zamijeniti političku hrabrost i viziju. Umjesto da bude pokretač promjena, postao je uglađeni administrator statusa quo, figura koja savršeno ilustruje jalovost jedne politike koja je naučila da deklamuje o državi, ali sve do kraja svog mandata nije naučila, ili nije htjela naučiti, kako da je vodi. Za građane umorne od simbola, a gladne rezultata, to je najskuplji od svih propusta. Izbori 2026 kucaju na vrata.