Porodice ubijenih danas su obilježile još jednu tužnu godišnjicu zločina na Korićanskim stijenama, a sve ove godine obilježila je njihova borba za istinu i pravdu.
Korićanske stijene su mjesto zločina Interventnog voda prijedorske policije nad nesrpskim civilima iz Prijedora i Kotor-Varoši.
U završnoj fazi etničkog čišćenja Prijedora, koje je trajalo od 22. maja 1992. godine, prijedorske srpske civilne, vojne i policijske vlasti su 21. augusta 1992. godine organizirale i izvršile jedan od najmonstruoznijih zločina počinjenih u Bosni i Hercegovini u periodu 1992-1995. godine.
Dvadeset prvog augusta 1992. godine jedan u nizu prognanički konvoja, koji su bili organizirani u cilju potpunog istrebljenja nesrba iz Prijedora, krenuo je prema Travniku. Jedan dio konvoja krenuo je iz mjesta Tukovi i deportovao preživjele civile sa Mataruškog Brda, a drugi je deportovao civile zatvorene u logoru Trnopolje. Sprovođen od dobro naoružanih pripadnika interventnog voda prijedorske policije, konvoj je preko Kozarcu krenuo prema Travniku.
Više od 1.200 Bošnjaka i Hrvata među kojima je bio i veliki broj žena, djece, bolesnih i staraca su prilikom ovog istrebljenja bili satima u prepunim šleperima i autobusima izloženi nesnosnim vrućinama bez hrane i vode. Jedina zaustavljena vršena su u cilju efikasnijeg sprovođenja pljačke pri kojoj su civili tučeni, maltretirani i ponižavani od pripadnika interventnog voda. Plijen iz pljačke je izvršiocima bio obećan od naredbodavaca kako bi što efikasnije "čistili".
Na rijeci Ugar, planina Vlašić, iz prepunih šlepera i autobusa uz tuču i nasilje selektirano je otprilike 200 muškaraca u druga dva autobusa. Nakon 15 minuta vožnje prvi autobus je zaustavljen i logoraši iz autobusa su istjerani napolje. Sprovedeni su do ruba provalije. Zatim im je naređeno da se okrenu licem prema provaliji i da kleknu "kao da se mole Bogu".
- Ovdje mi mijenjamo mrtve za mrtve i žive za žive - uzviknuo je Darko Mrđa i dao znak za paljbu.
Uslijedila je paljba po nemoćnim, izmučenim i golorukim logorašima.
Mrtva tjela su padala u ponor provalije. Mnogi logoraši su, u nadi da će izbjeći smrt, sami skakali sa vrha litice u provaliju duboku više od 300 metara.
Logoraši koji su bili u drugom autobusu izvođeni su u grupicama po dva, tri čovjeka, vođeni do litice i likvidirani pucnjem s leđa. Nakon masakra čuli su se jecaji preživjelih logoraša sa dna provalije.
Damir Ivanković, osuđeni ratni zločinac, sišao je u provaliju pucajući na preživjele i ranjene. Kako bi bili još sigurni da niko ne bi živ ostao, zločinci su na tijela logoraša bacali ručne bombe.
Neposredno nakon dobro obavljenog "čišćenja", izvršioci i vozači autobusa su se u Skender-Vakufu častili jelom i pićem a plaćali novcem i zlatom opljačkanim od prognanih i ubijenih žrtava.
Posmrtni ostaci, a većina su bili nekompletni, ekshumirani su u periodu od 2003. do 2017. godine.
Porodice ubijenih su prvi put posjetile ovu lokaciju 2002. godine i od tada su svake godine pozivali nadležne organe da pronađu posmrtne ostatke ubijenih i da počinioci zločina budu procesuirani, te pozivaju da na ovom mjestu bude izgrađeno spomen-obilježje.
Darko Mrđa, bivši pripadnik Interventnog voda Stanice javne bezbjednosti Prijedor, zbog ovog zločina je u Haškom tribunalu osuđen na 17 godina zatvora, nakon priznanja krivice.
U Sudu BiH je za ovaj zločin pravosnažno osuđeno deset prijedorskih policajaca. Kazne dugotrajnog zatvora od po 23 godine dobili su Saša Zečević, Radoslav Knežević i Marinko Ljepoja. Zoran Babić je osuđen na 22 godine, a Milorad Škrbić i Dušan Janković na po 21 godinu zatvora. Kazna od 15 godina zatvora izrečena je Željku Stojniću. Damir Ivanković je osuđen na 14 godina, Ljubiša Četić na 13, a Gordan Đurić na osam godina zatvora, i njima trojici su kazne izrečene po sporazumima o priznanju krivnje.
