U mjesecima koji su prethodili napadu, istočni dio kotara Brčko postao je poligon za neobičan i, ispostavit će se, smrtonosan savez. Na temelju sporazuma od 1. oktobra, snage četnika i partizana — vođene ideološki suprotstavljenim, ali u tom trenutku operativno ujedinjenim ciljevima — formirale su zajednički štab za istočnu Bosnu. Ove gerilske grupe, sastavljene isključivo od Srba iz okolnih sela poput Puškovca i Tutnjevca, svoju su kampanju započele sabotažama telegrafskih linija i napadima na žandarmerijske postaje u Loparama.

U samom Koraju, muslimanskom mjestu koje se nalazilo na demarkacionoj liniji nemira, mještani su pokušavali organizovati odbranu. Ipak, kobna procjena umornih stražara, koji su nakon besane noći napustili svoje položaje u zoru 28. novembra vjerujući da je opasnost prošla, otvorila je vrata tragediji.

Između sedam i osam sati ujutro, tišinu su razbili krici koji su oslikavali paradoksalnu prirodu napadača. Uz povike "Živio kralj!" i "Živio Staljin!", ali i zlokobnu parolu "Smrt Turcima!", napadači su opkolili selo. Ono što je uslijedilo bila je desetosatna agonija. Mustafa Karanović, oficir koji je pokušao pružiti otpor, pao je u borbi, ali većina žrtava bili su civili koji nisu imali priliku za odbranu.

Svedočenja preživjelih, koji su utočište pronašli u obližnjem Brčkom i Čeliću, oslikavaju portret apsolutne surovosti. Prema izvještajima, agresori su često bili komšije žrtava, što je dodatno motivisalo brutalnost — ubijali su bez milosti, uključujući žene i djecu, kako bi eliminisali svjedoke koji bi ih kasnije mogli identifikovati.

Scena u centru Koraja bila je apokaliptična. Stari hodža, ranjen i nemoćan u svojoj sobi, bačen je živ u vatru. Na gradskom trgu, Alija Begić je podvrgnut mučenju vatrom, dok je jedna majka, u činu krajnjeg očaja, skočila u bunar sa svoje troje djece. Dok je ona čudom preživjela, djeca su postala žrtve hladne vode i rata koji ne bira. Ešref Bajraktarević, lokalni bilježnik, opisao je prizor ispred radnje Miralema Zaimovića: petnaest tijela civila ležalo je u prašini, nijemi svjedoci pljačke koja je pratila pokolj.

Brojke su bile poražavajuće: preko 300 likvidiranih, 200 ranjenih i 150 domova pretvorenih u pepeo. Politički odjek ovog zločina stigao je do samog vrha vlasti. Dr. Džaferbeg Kulenović, nedavno imenovani potpredsjednik Vlade, doputovao je iz Zagreba kako bi obišao preživjele u brčanskoj bolnici. Dok se on zauzimao za smještaj siročadi, u narodu je ostala duboka trauma i narušena ravnoteža koja će decenijama definisati odnose u ovom dijelu Bosne.

Koraj danas ostaje bolni podsjetnik na to kako se, u vihoru svjetskog rata, lokalne mržnje i strateški savezi pretvaraju u instrumente istrebljenja.