Postoje ideje koje su poput slatkog otrova. Dođu upakovane u sjajni celofan progresa, slobode i samoodređenja, a kad ih progutate, iznutra razaraju tkivo koje vas je držalo na okupu generacijama. U historijskoj krčmi na razmeđu 19. i 20. vijeka, dok se Osmansko carstvo, kao "bolesnik na Bosforu", ljuljalo pod udarima vanjskih predatora i unutrašnjih bolesti, na meniju su se našla dva takva specijaliteta: nacionalizam i njegov mlađi, ambiciozniji rođak, panarabizam. Servirali su ih vješti zapadni kuhari, a sa slašću su ih kusali upravo oni kojima su bili namijenjeni kao posljednja večera – muslimani Bliskog istoka.

To nije bila priča o neizbježnom "buđenju naroda". To je narativ za školske udžbenike koje pišu pobjednici. Ovo je priča o jednoj od najuspješnijih geopolitičkih podvala u modernoj historiji. Priča o tome kako je Zapad, prvenstveno Britanija i Francuska, u gnijezdo umirućeg islamskog carstva podmetnuo kukavičije jaje jedne strane, sekularne ideologije. Kad se to jaje izleglo, njegovo proždrljivo mladunče, nacionalizam, izbacio je iz gnijezda sve autohtone ptiće – legitimne, organske islamske pokrete obnove koji su pokušavali pronaći vlastiti, autentični put u modernost.

Gnijezdo prije podvale: Osmanski millet i panislamizam kao autentični odgovor

Da bismo razumjeli dubinu prevare, moramo razbiti romantičarsku sliku o tamnici naroda. Osmansko carstvo nije bilo turska nacionalna država koja je tlačila Arape, Kurde, Bošnjake ili Albance. Ono je bilo posljednji veliki izdanak klasične, predmoderne imperijalne paradigme, gdje je primarni identifikator bio vjerski, a ne etnički. Sistem milleta je Arapinu muslimanu iz Damaska davao osjećaj organske pripadnosti istoj cjelini sa Turčinom iz Anadolije i Bošnjakom iz Sarajeva. Njihova zajednička kuća bila je Dar al-Islam, a njihov suveren halifa, bez obzira na njegovo etničko porijeklo. Arapin kršćanin iz istog tog Damaska, iako je dijelio jezik sa svojim komšijom muslimanom, pripadao je drugom milletu i imao je drugačiji set prava, obaveza i, što je najvažnije, drugačiji politički identitet. Iz toga razloga su baš ti isti arapski kršćani bili nosioci arapskog nacionalizma.

Ovaj sistem, naravno, nije bio savršen i do kraja 19. vijeka bio je ozbiljno nagrižen. Ali odgovor koji se rađao unutar samog sistema nije bio nacionalna secesija. Najpotentniji autohtoni odgovor na krizu bio je panislamizam sultana Abdulhamida II. Za razliku od karikature "krvavog sultana" koju je crtala zapadna štampa, Abdulhamid je bio izuzetno pronicljiv vladar koji je shvatio da je jedini preostali kohezioni faktor koji može držati Carstvo na okupu – islam. Njegov projekt panislamizma, potpomognut strateškim investicijama poput hidžaske željeznice koja je povezivala Istanbul sa svetim mjestima, nije bio samo puka vjerska retorika. Bio je to pokušaj modernizacije države i društva na islamskim temeljima, kontraudarac zapadnom imperijalizmu koji se nije temeljio na imitaciji, već na reafirmaciji vlastitog identiteta. To je bio "ptić" koji je rastao u osmanskom gnijezdu – pokušaj da se nađe odgovor na izazove modernosti iznutra.

U isto vrijeme, intelektualci poput Džemaludina Afaganija i Muhammeda Abduhua, iako kompleksne i ponekad kontradiktorne ličnosti, također su tragali za formulom koja bi pomirila islam sa modernim naučnim i tehnološkim dostignućima, bez slijepog kopiranja zapadnog društvenog modela. Njihova borba bila je usmjerena protiv kolonijalizma i unutrašnje stagnacije, a oružje je trebalo biti pročišćeni, racionalni islam, a ne plemenska ili jezička pripadnost.

Operacija "Kukavičije jaje": Intelektualna i politička sabotaža

Zapadne sile, prvenstveno Britanija, shvatile su da je panislamizam opasan. Ujedinjeni muslimanski svijet pod vodstvom halife predstavljao je direktnu prijetnju njihovim kolonijalnim posjedima, pogotovo Britaniji sa desetinama miliona muslimanskih podanika u Indiji. Carstvo se moralo razbiti, a najefikasniji alat za to bio je virus nacionalizma, uspješno testiran na Balkanu decenijama ranije. Isti recept, druga kuhinja.

Podvala je izvedena na dva nivoa: intelektualnom i političkom.

Intelektualna priprema terena:Protestantki misionari, arheolozi i prosvjetitelji sa Zapada, često radeći ruku pod ruku sa konzularnim i obavještajnim službama, pohrlili su na Levant. Institucije poput Sirijskog protestantskog koledža (kasnije Američki univerzitet u Bejrutu), osnovanog 1866. godine, postale su inkubatori nove ideje. Umjesto islamske historije, arapska omladina je podučavana o svojoj predislamskoj, "zlatnoj" prošlosti – o Feničanima, Asircima, Babiloncima. Otkopavale su se drevne ruševine i stvarao se narativ o "slavnoj arapskoj naciji" koju su, navodno, stoljećima tlačili "turski" okupatori. Jezik, koji je do tada bio kulturni i vjerski medij (jezik Kur'ana), odjednom je postao primarni marker političkog identiteta. Tako je stvoren surogat identitet, gdje se veza sa arapskim kršćaninom iz Libana odjednom činila važnijom od veze sa muslimanom Turčinom iz Konye. Bio je to majstorski izveden psihološki rez – odvajanje Arapa od njihovog osmanskog i šireg islamskog identitetskog tkiva.

Politička egzekucija: Kad je teren bio pripremljen, uslijedila je akcija. Britanski agenti, personificirani u arhetipskoj figuri T. E. Lawrencea, "Lawrencea od Arabije", pronašli su plodno tlo u ambicijama pojedinih lokalnih moćnika. Šerif Husein ibn Ali iz Meke, čuvar svetih mjesta, postao je idealan kandidat. Britanci su mu, kroz čuvenu prepisku McMahon-Hussein (1915-1916), obećali veliko, ujedinjeno arapsko kraljevstvo od Alepa do Adena ako povede pobunu protiv svojih osmanskih vladara i vjerskog poglavara, halife.

Dok su Huseinu šaputali slatke laži o arapskoj slobodi, isti ti Britanci su sa Francuzima, iza zatvorenih vrata, crtali potpuno drugačiju mapu. Tajni sporazum Sykes-Picot iz 1916. godine bio je cinični testament njihovih pravih namjera. U njemu nije bilo nikakvog ujedinjenog arapskog kraljevstva. Bilo je samo britanskih i francuskih zona utjecaja, mandata i protektorata. Arapska pobuna, dignuta u ime arapskog nacionalizma, bila je samo topovsko meso u službi britanskih imperijalnih ciljeva. Arapi su se borili i ginuli da svrgnu vlast jednog muslimanskog vladara, samo da bi na njegovo mjesto došao britanski ili francuski kolonijalni guverner. Podvala je uspjela u potpunosti.

Pragmatični reformatori

Senusije zaboravljena reformatorska sila koja je stvarala države

Posljedice: Izleglo čudovište i razbijeno gnijezdo

Kad se prašina Prvog svjetskog rata slegla, slika je bila poražavajuća. Osmansko carstvo je raskomadano. Umjesto obećanog jedinstva, arapski svijet je isparcelisan na karikaturalne države – Irak, Siriju, Jordan, Liban – čije je granice lenjirom iscrtao neki kolonijalni činovnik u Londonu ili Parizu, bez ikakvog obzira prema historijskoj, etničkoj ili vjerskoj realnosti na terenu.

Panarabizam, koji je u međuratnom periodu i nakon Drugog svjetskog rata doživio svoj vrhunac kroz ideologije poput naserizma i baasizma, bio je samo nastavak ove tragedije drugim sredstvima. Bio je to sekularni, često socijalistički, nacionalistički projekt koji je nastavio rat protiv islamskog identiteta. Gamal Abdel Naser u Egiptu ili partija Ba'ath u Siriji i Iraku brutalno su proganjali svaku islamsku političku alternativu (npr. Muslimansko bratstvo), promovirajući ideologiju koja je u svojoj suštini bila samo blijeda kopija evropskih nacionalizama 19. vijeka. Umjesto da ujedini Arape, panarabizam ih je gurnuo u međusobne sukobe, katastrofalne ratove sa Izraelom i stvorio krhke, autoritarne režime koji su opstajali samo zahvaljujući podršci novih globalnih sila, SAD-a i SSSR-a.

Kukavičije mladunče nacionalizma je u potpunosti izbacilo autohtone ptiće iz gnijezda. Šansa za organsku, islamsku modernizaciju, za evoluciju umjesto revolucije po stranom diktatu, bila je prokockana. Umjesto obnove, dobili smo fragmentaciju. Umjesto autentičnosti, dobili smo surogat. Umjesto slobode, dobili smo novi, perfidniji oblik kolonijalizma – mentalni kolonijalizam, gdje kolonizirani usvaja ideologiju kolonizatora kao svoju vlastitu oslobodilačku misao.

I tako, dok danas gledamo haos Bliskog istoka, vještačke granice koje krvare i propale države, ne gledamo posljedice propasti islama. Gledamo direktne posljedice trijumfa jedne zapadne, sekularne ideje podmetnute prije više od jednog vijeka. Krik kukavice nacionalizma i danas odzvanja razbijenim gnijezdom, a mnogi i dalje misle da je to pjesma slobode. U tome leži genijalnost i trajnost ove historijske podvale. A lekcija za nas, ovdje na vjetrometini Balkana, koji smo istu kuhinju probali na vlastitoj koži, trebala bi biti kristalno jasna: čuvaj se darova u sjajnom pakovanju. Najčešće su to samo kukavičija jaja.