Hrvatski premijer Andrej Plenković boravio je u posjeti Banjoj Luci 11. decembra prošle godine. Dočekao ga je tamo politički vrh bh. entiteta Republika Srpska, predsjednici SNSD-a i HDZ-a BiH Milorad Dodik i Dragan Čović...

- Predsjedniče Dodik, kroz tebe želim pozdraviti sve prijatelje iz RS-a na svakom nivou vlasti ovdje. Jer isto tako kao što mi pokušavamo napraviti jednu mrežu zajedničkog djelovanja, siguran sam da to ne možemo napraviti ako nismo svi okupljeni zajedno. To zajedništvo može napraviti čudo – poručio je tada Čović.

Plenković je u zvaničnoj posjeti Bosni i Hercegovini boravio u januaru 2024. godine. Tada se nije želio susresti sa legalnim i legitimnim članom Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željkom Komšićem.

Komšić nema Čovićev "certifikat"

On, kojem su na svakom koraku puna usta BiH, prijateljstva Hrvatske, lobiranja za BiH na putu ka EU, tada je pokazao ne samo nepoštovanje prema Komšiću, već je ponizio i državu BiH.

Komšić za njega nije legitiman, bilo je "opravdanje" za neulazak u zgradu Predsjedništva BiH. U prijevodu, nema certifikat Dragana Čovića i HDZ-a BiH, a "nešto mu ni sa krštenicom" nije baš uredu.

No, Plenkoviću nije bio nikakav problem prije mjesec dana doći u Banju Luku, susresti se sa osuđenim Dodikom, šetkati se i obilaziti katoličke crkve i samostane. Niti jedne jedine riječi o župniku Filipu Lukendi i časnoj sestri Ceciliji Grgić koji su maja 1995. živi spaljeni u katoličkoj crkvi Presnače. Nije se sjetio hrvatski premijer (pa što bi onda i Čović) preminulog velečasnog Zvonimira Matijevića, koji je kao svećenik Banjalučke biskupije preživio neviđene torture tokom rata u BiH. Papa Franjo je za svoje posjete Sarajevu pokojnom Matijeviću poljubio ruku i zatražio njegov blagoslov.

Sa jednog od srdačnih susreta Plenkovića i Dodika 

Nije se Plenković, a Boga mi ni "gospodin legitimni", sjetio sela Briševa pokraj Prijedora, u kojem su svi Hrvati pobijeni u jednom danu. A ni banjalučkih Hrvata koji su protjerani sa svojih ognjišta. 

I da dalje ne navodimo.

Jer, kako reće Čović svom Dodiku, "zajedništvo može napraviti čudo". Ko će sad pričati o protjeranim i pobijenim Hrvatima u RS-u, kada su drugi ulozi u igri.   

Nije prošlo ni mjesec dana, a predsjednik Srbije Aleksandar Vučić osvanu u Mostaru, a potom i Trebinju odakle je poslao znakovitu poruku "Ja vam nisam Milošević".  

Srbijanski predsjednik je rekao kako je sa gradonačelnikom Mostara Mariom Kordićem pričao o unaprijeđenju odnosa Srbije i BiH te značaju saradnje na lokalnom nivou!?

- Razmijenili smo mišljenja o konkretnim projektima koji doprinose boljem povezivanju naših gradova i ljudi i jačanju privrede i turizma, kao što je i direktna avio linija Beograd - Mostar. Dijalog i međusobno uvažavanje jedini su put ka miru, stabilnosti i razumijevanju, kao i svaka vrsta saradnje koja donosi korist za sve naše građane - istakao je Vučić.

Uvjeren je, "da ovakvi razgovori doprinose izgradnji povjerenja i otvaraju prostor za nove zajedničke inicijative koje doprinose stabilnosti i prosperitetu čitavog regiona".

Aleksandar Vučić i Mario Kordić na Mostarskom aerodromu

Vučić je Sarajevo posjetio dva puta službeno, 2014. i 2017. godine. Prvi put kao premijer, a drugi put kao predsjednik Srbije. Bio je on u posjeti Sarajevu i 90-tih, samo što je tada grad u društvu ratnog zločinca Vojislava Šešelja posmatrao sa Jevrejskog groblja noseći "kišobran, snajper, stativ".

U Banju Luku i druge gradove entiteta RS dolazio je, vjerovatno ni sam ne zna koliko puta.

Baš kao i Plenković, za njega ne postoje državne institucije, a polomi se pričajući o dobrosusjedskim odnosima i pruženoj ruci pomirenja.  

Dolazak Plenkovića u Banju Luku i Vučića u Mostar, u razmaku od manje od mjesec dana, nije nikakva diplomatska kurtoazija.

Državne institucije

Ove dvije posjete ne mogu se posmatrati odvojeno.

"Prijateljski" obilasci čelnih ljudi istočnog nam i zapadnog susjeda, nažalost, nikada nisu donijeli ništa dobroga Bosni i Hercegovini. Njihove posjete i sastanci nisu usmjereni ka državnim institucijama, već entitetskim i stranačkim liderima (Dodik i Čović).

Gotovo uvijek dolaze u trenucima kada se želi oslabiti ideja građanske, funkcionalne države i reafirmirati teritorijalno preuređenje, "legitimno predstavljanje" kao izgovor za trajnu podjelu i ojačati secesionističke politike.  

Mostar i Banja Luka nisu slučajan izbor. To su simboličke tačke: Mostar - poligon za priču o "trećem entitetu", a Banja Luka - centar secesionističkog diskursa. I Plenkovićeva i Vučićeva poruka je jasna - pregovori se vode mimo Sarajeva, mimo države BiH, a na štetu BiH i njenih građana.  

Od Karađorđeva pa do "specijalnih veza", svaka faza u kojoj su Beograd i Zagreb koordinirano "brinuli" o BiH završavala je slabljenjem države i produbljivanjem krize.

Ovakve posjete nikada nisu bile neutralne, niti su ikada bile u interesu stabilne i cjelovite BiH. One su uvijek bile uvod u nove političke ucjene, nove narative o "nemogućoj državi", nove pokušaje prekrajanja unutrašnjeg poretka.

Posjete hrvatskog premijera Banjoj Luci i srbijanskog predsjednika Mostaru nisu protokolarne, niti iskrena briga za stabilnost BiH. To su poruke, pažljivo odabrane i politički opasne. Nikada u modernoj historiji Bosne i Hercegovine ovakva "raspoređena" pažnja Zagreba i Beograda nije izrodila dobro.

Naprotiv, uvijek je bila uvod u novu rundu pritisaka, blokada i relativizacije državnog suvereniteta. Banja Luka i Mostar nisu slučajne destinacije. One su centri dva paralelna politička projekta koji Bosnu i Hercegovinu ne doživljavaju kao zajedničku državu, već kao privremeni okvir.

Kada Plenković dolazi u Banju Luku, a Vučić u Mostar, poruka nije upućena samo Sarajevu, niti samo institucijama države. Poruka je upućena i lokalnim etno-elitama: niste sami, imate podršku "matičnih država".

Takve poruke dodatno cementiraju uvjerenje da se ključne odluke o BiH ne donose u Sarajevu. Da se pregovori vode mimo institucija, mimo građana, mimo političkog centra države. Time se planski potkopava ideja suverene i funkcionalne BiH i jača percepcija da je ona tek zbir teritorija pod vanjskim patronatom.

Građanski koncept

Iskustvo nas uči da sinhronizirano djelovanje Zagreba i Beograda prema BiH nikada nije bilo benigno.

Od otvorenih dogovora devedesetih, preko "specijalnih veza", pa do današnjih diplomatski upakovanih poruka - cilj je ostao isti: slabiti državu kako bi etnički projekti lakše disali.

Građanski koncept, jednakost svih pred zakonom i ideja da BiH pripada svim njenim građanima, a ne etničkim torovima, u takvim aranžmanima uvijek su kolateralna šteta. Posebno zabrinjava šutnja ili mlaka reakcija dijela međunarodne zajednice. Ovakve posjete se često tumače kao "regionalna saradnja", iako se suštinski radi o regionalnom tutorstvu.

BiH, da se razumijemo, nema problem s posjetama susjeda. Ima problem s porukama koje te posjete nose. Dok god se Zagreb i Beograd prema BiH odnose kao prema nedovršenom projektu, a ne kao prema susjednoj suverenoj i nezavisnoj državi, svaka takva posjeta će biti signal za uzbunu, a ne razlog za optimizam.

Historija nas je naučila jednu stvar: kada se o Bosni i Hercegovini razgovara bez Bosne i Hercegovine - cijenu uvijek plate njeni građani. Zato ove posjete ne treba banalizirati, niti ih posmatrati kroz prizmu dnevne politike. One su dio šire slike, a ta slika, nažalost, nije nova. Samo su kulise drugačije.