Kad čujemo ili izgovorimo riječ Mediteran ili Sredozemlje, obično nam pred oči iskrsnu slike morskog plavetnila, kamenitih ili pjeskovitih plaža, razgolićenih ljudskih tijela, a nosnice nam napadnu razni miomirisi, bili oni od pržene ribe, jegulja ili kamenica, svejedno. Pod Sredozemljem uglavnom podrazumijevamo uski pojas uz obale mora mediteranskog bazena: tu su uvale, otoci, poluotoci, riječne delte i priobalne ravnice. Obično se kaže da kopnene granice Mediterana disciplinirano prate plantaže maslina, a Hercegovci su ovu teoriju proširili i na smokvu. Time se granica pomjerila dublje u unutrašnjost kontinenta.

S ovim se složio slavni teoretičar Sredozemlja Mostarac Predrag Matvejević, koji se u svojoj knjizi Mediteranski brevijar, koja je prevedena na gotovo sve mediteranske jezike, detaljno bavio Sredozemljem pa tako i pitanjem dokle sežu kopnene granice ovog dijela svijeta. Ma gdje one završavale, uvijek su zamišljene kao prostor tople ugodne klime, jakog sunca i vedrog neba.

Međutim, uzevši u cjelini, vrlo često zaboravljamo da Mediteranski bazen ima i svoju drugu, bitno drugačiju stranu. Mediteran, naime, ne čine samo obale njegovih mora. Mediteran ima svoje planine. I to ne bilo kakve – to su rasne ljepotice, visoka stasa i ledena daha. Iako ponekad smještene upravo na samoj obali mora, one imaju sva obilježja visokih planina, baš kao i one koje su smještene duboko u kontinentu.

Podsjetimo, naprimjer, da kultna hrvatska planina Velebit bukvalno izranja iz valova Jadranskog mora pa se prema nebu propinje do skoro 2.000 metara. Sličan su primjer visoke sredozemne gore, kao što su Etna ili Olimp. Činjenica da na ovim planinama vlada drugačija klima od one koja je u njihovom podnožju, ne daje nam za pravo da ih ne smatramo integralnim dijelom Mediterana i svega onoga što pod tom geografskom cjelinom podrazumijevamo.

Sunce nad Andaluzijom

Tamo gdje se spajaju Afrika i Evropa, gdje Španija istovremeno počinje intenzivno mirisati na Mediteran, Afriku i islamsku duhovnost, smještena je Sierra Nevada, veliki lanac planina čiji je vrh Mulhasen sa svojih 3.482 metra najviša tačka Pirinejskog poluotoka. A, kako svaki cigo svog konja hvali, tako su Španjolci za Mulhasen pronašli još jednu titulu: to je, naime, najviši izvanalpski vrh u Evropi! Ukoliko se ovom masivu približavate sa sjevera ili sjeveroistoka, iz smjera Barcelone i Alicantea, budite bez brige da ćete zalutati. Prometni znaci vas jasno vode prema dvjema najmarkantnijim tačkama Andaluzije. To su Alhambra s Granadom i Sierra Nevada sa svojim trotisućnjacima: Veletom, Alcazabom i Mulhasenom.

Ako ste spremili ruksak i namjeravate se penjati prema vrhovima andaluzijske Bjelašnice, također budite bez brige i za eventualne visoke temperature. Bez obzira koliko je stepeni dolje u ravnicama, sa svakim kilometrom ceste, koja se u oštrim zavojima penje prema planini, temperatura pada za jedan podiok. Uskoro će vas ugodno osvježavati zrak.

Sierra Nevada proglašena je 1999. godine, zbog raznolikosti flore i faune i prirodnih ljepota, nacionalnim parkom. Regija je interesantna ljubiteljima prirode, znanstvenicima i planinarima, a veći kultni status ima kod onih koji vole zimske sportove jer je ovdje smješten superpopularni skijaški centar Pradolano. Kako u turističkim prospektima često napominju – najjužniji te vrste u Evropi.

Pradolano je, zapravo, sezonski grad: zimi vrvi hiljadama posjetilaca, dok je ljeti sablasno pust: izgleda kao Kansas City prije obračuna Doc Hollidaya i Billy The Kida.

I zaista, nasuprot zimskoj gužvi i galami, grad smo zatekli usred ljetnje fjake. Da nije bilo nekoliko građevinskih radnika i nešto lokalnog osoblja, osjećali bismo se kao vlasnici čitavog grada. Imamo sreću, popodnevno sunce razlijeva se Andaluzijom pa se nadamo da to nagovještava sutrašnji lijep dan.

Uspon na vrh

Zajedno s nekoliko znatiželjnika, ukrcavamo se u mali brdski autobus, koji će nas nakon polusatne vožnje izbaciti na visinu od oko 3.100 metara. Ovaj dio mogli smo preći i vlastitim vozilom, ali je uprava Nacionalnog parka jednostavno stavila rampu na put i zabranila prolaz privatnim automobilima. Jedina alternativa bio je autobus u kojem se nalazimo. Plaćanjem karte istovremeno pomažete održavanje Nacionalnog parka, pa nam nije bilo mrsko izdvojiti petnaestak eura za ovu namjenu.

Naš su današnji cilj najviši vrhovi Sierra Nevade: Veleta i Mulhasen. Odlučili smo se prvo zaputiti prema Veleti. Četiri stotine metara visinske razlike brzo svladavamo i eto nas na vrhu – 3.394 metra nadmorske visine. S ovog nam se mjesta ukazalo ono što nas je očekivalo u nastavku. Tanka nit staze pružala se gotovo do u beskraj. Nakon što se spustimo oko četiri do pet stotina metara, valja nam 10 kilometara dugačkom visoravni, sve visinom od oko 3.000 metara, četiri sljedeća sata klackati prema Mulhasenu. A onda istim putem nazad. Već nam je sada bilo jasno da nas čeka dug i naporan dan. To nas naravski nije obeshrabrilo. Zategli smo kaiševe na ruksacima, uzeli štapove u ruke te se na krilima mediteranskog sunca, čvrstim i hitrim koracima zaputili prema najvišem vrhu.

Ali, kako je vrijeme odmicalo, a iza jedne pojavljivala se druga okuka, pomalo smo gubili početni moral. Tim prije što nas ono što vidimo nije posebno motiviralo na požrtvovanje. Okolnim pejzažom preovladava čokoladna boja. Izgleda nam kao da smo zagazili na površ nekog džinovskog kakao-platoa pa sad gacamo tim prostranstvom bez izgleda da negdje dođemo. Svu tu prljavu smeđu smjesu tek ponegdje razbija poneko jezerce. Ni ta jezera nisu kao što bi gorske oči trebale izgledati. Radi se o nekakvim žućkasto-zelenim barama, koje su nastanjene jedino možda žabama i nekim još sitnijim gmazovima. Čini se da je ove krajeve bolje posjetiti tokom proljetnih mjeseci, dok snjegovi još nisu okopnili.

Prema kartama smo uskoro trebali naići na neki planinarski dom. Kroz treperavi zrak činilo mi se da u daljini vidim neki zidani objekt s krovom polukružnog oblika, ali nisam vjerovao da je to – to. Pretpostavio sam da u čuvenoj Sierra Nevadi valjda grade neke ugodnije kutke za svoje štovaoce. Međutim, to je bilo to – Bivak De la Caldera.

Opće sivilo razbija grupa mladića i djevojaka koji se bave brdskim biciklizmom. Čini mi se da su dobro odabrali. Unutrašnjost bivka više je nego jednostavna. Radi bolje iskorištenosti prostora, umjesto kreveta unutra je drvena palata. Kad smo došli do bivaka – ostao nam je još sat do vrha. Širokim grebenskim plećima hitro grabimo prema najvišoj tački Pirinejskog poluotoka. Dvadesetak cik-cak serpentina, nekoliko hiljada tika-taka otkucaja srca i eto nas na vrhu. Srca nam lupkaju kao potpetice spretnih igrača flamenka. Pod nama se razlila Španija. U crvenom pijesku slutimo obližnju Afriku.

Ovdje na vrhu ne mogosmo a da se ne sjetimo našeg prošlogodišnjeg uspona na najviši vrh Atlasa – Đabal Tubkal. Radi se o zapanjujućoj sličnosti: boja stijena, oskudna vegetacija, vrelo sunce, specifično plavo nebo i maorska kultura iz koje izranjaju... Ove planine kao da su sestre blizanke, a s Gibraltarom, kao mjestom gdje se rukuju, zapravo i čine jedan organizam. Taj organizam zove se Mediteran.

Španjolci su katolici pa su na vrhu napravili kapelicu da se vjernici mogu pomoliti. Na naše smo iznenađenje na vrhu zatekli i nekoliko ovaca!? Otkud one ovako visoko? Nakon onih čudnih divokoza koje su se trebale nalaziti ovdje, a ovce dolje, koju hiljadu metara niže, izgledalo nam je kao da se neko šali s nama. Ovce k'o ovce, malo su blejale i zijevale u našem pravcu, dok smo se mi polahko spremali za četiri sata pješačenja nazad.

Granada – miris jasmina i sjenovite ulice 

 Naredni dan iskoristili smo da se malo odmorimo, razgledamo Granadu te da obavimo kako ličnu tako i higijenu našeg automobila, za koji ne možete ni pretpostaviti na šta je ličio nakon pređenih 7-8 hiljada kilometara puta.

Jednim je svojim dijelom Granada tipični mediteranski grad srednje veličine. U njemu postoje široke avenije, ali i uske sjenovite ulice po kojima je Sredozemlje prepoznatljivo i šarmantno. Tu, gdje se prozori susjednih zgrada gotovo dodiruju, nestaje ona hladna otuđenost koja sve snažnije karakterizira zapadna društva, a kojoj i Španija, malo po malo, sve više naginje.

Španjolke i Španjolci, međutim, još imaju dovoljno južnjačke vreline u krvi, tako da ćete šetajući ulicama Granade permanentno osjećati izvjesnu interakciju između sebe i okoline. Kao i svugdje na Mediteranu, ovdje se stalno komunicira riječima, pokretima, mimikom, dodirima, svirkom, osmjehom i to i dok kupujete, razmjenjujete, razgledate, pijete kahvu ili jedete ribu natopljenu maslinovim uljem. Jednostavno: ovdje ulice imaju svoj život. Vespe su neizbježan njegov dio.

Interesantno je bilo vidjeti ulicu koja je od početka do kraja bila natkrivena, recimo, kožnim plahtama. Da li je to zaštita od sunca ili instalacija nekog ekstravagantnog umjetnika, ni sami stanovnici nam nisu znali objasniti. Poštujući dobar običaj, a u želji da se ovdje opet vratimo, napili smo se vode s gradske česme.

Baš kao i Sarajevo, Granada je grad raznolike arhitekture. U Sarajevu naime potpuno jasno možemo vidjeti gdje prestaje orijentalni, a gdje počinje austrougarski stil gradnje. Tako je i u Granadi. Dok je jedan dio grada iznjedren iz kršćanskog duhovnog miljea, s veličanstvenim crkvama iz sredine prošlog milenija, dotle nas svojom nepravaziđenom ljepotom zove Albasin – maurski dio, to znači muslimanski dio Granade. Miris jasmina i divan pogled na Alhambru već stoljećima daju inspiraciju umjetnicima cijelog svijeta i potiču ih na stvaralaštvo dok šetaju ovim sokacima.

Veličanstvena Alhambra

Ako ste došli u vrijeme sezone godišnjih odmora, nije lahko ući u Alhambru. Za razgledanje ovog povijesnog kompleksa veliki je interes. Morate ustati rano, oko pet sati, da biste stali u stotinama metara dugačak red za kartu. Broj je prodanih ulaznica ograničen, tako se može dogoditi da nakon višesatnog čekanja kupljenu kartu možete iskoristiti tek sutradan. Ali, kada jednom uđete u Alhambru, sve muke kroz koje ste prošli jednostavno nestanu.

Na samom početku dočekuju vas neviđeno lijepi cvjetni perivoji, područja koja se zovu Generalife. Budući da je Alhambra funkcionirala kao grad-država, dakle, kao zaokružen sistem, ovaj dio bio je predviđen za sadnju agrokultura i prehranu stanovništva. Moderni su baštovani danas ovaj dio iskoristili da ukrasnim biljem cijelom kompleksu daju dodatni šarm i ljepotu. Alhambra se danas sastoji od nekoliko zasebnih cjelina: Nasridove palače, Alcazabe, Partala, Medine te Generallifea kroz koji prolazimo. Sve je ovo izgradila Nasridova dinastija: četiri Muhameda te po jedan Ismail i Jusuf. Dakako da su ovi muslimani sebi napravili i veličanstvenu džamiju, ali se ova nije baš dopala kršćanima koji su zaposjeli Alhambru pa su je na kraju i srušili. Muhamed I nosilac je dinastije Nasrid. On je izgradio Alcazabu – za odbranu grada najvažniji dio Alhambre. Njeni brojni tornjevi vidljivi su sa svih strana. Alcazaba ima trokutasti oblik jer se smatralo da ju je tako bilo najlakše odbraniti. Da li upravo zbog toga, ili zbog junaštva arapskih boraca, ova tvrđava, kaže zvanična povijest, nikada vojnički nije osvojena?! Granadski kršćani ušli su u nju tek kada su se Arapi sami povukli. Kao i ostatak Alhambre, radi efikasnije odbrane, Alcazaba ima dvostruki bedem, unutrašnji i vanjski. Prostor između njih bio je ispunjen vodom.

S tornjeva Alcazabe mogu se vidjeti nekadašnji labirinti. Oni simboliziraju povijesne nedoumice koje i danas postoje u vezi s gradnjom Alhambre. Najljepši od svih, ujedno i najviši, jeste toranj za osmatranje, visok 27 metara. Njegovo ime potječe od španske riječi vigil, što znači osmatrati ili bdjeti. Ovo ime dobio je zato što se s njegovih zidina vidi praktično čitava Andaluzija. Odavde je ujedno i najljepši pogled na maurski dio Granade, Albasin, kao i na ostatak grada. Planine Sierra Nevade također se odlično vide s ovog mjesta.

Da ništa u životu nije uradio Muhamed III, a da je izgradio Partal ili Palaču dama, kako ovaj dio Alhambre nazivaju danas, zaslužio je da kažemo: Muhamede, ruke ti se pozlatile!

Partal je najstarija palača u Alhambri, a građena je sedam godina: od 1302. do 1309. Njeno ime potječe od arapske riječi partal, što znači trijem ili natkriveni hodnik. Od šesnaestog stoljeća ovaj dio zovu još i Palača dama. Danas nema izgled klasične palače jer su neki dijelovi u međuvremenu srušeni. Pa ipak, i ono što je ostalo posjetioce ostavlja bez daha. Lučni trijem s drvenim svodom možda je ponajljepši detalj u ovoj arhitektonskoj draguljarnici. Umjetno jezero kao da je napravljeno da bi se trijem udvostručio. Pravo mu i budi – ovakve lukove trebalo je razapeti na što više mjesta u svijetu.

I susjedne palače ogledaju se u vodi partalnog jezerceta. Njihova bjelina pojačava plavetnilo andaluzijskog neba. Palme su neizostavni dio ukupnog ambijenta. Gledajući kroz otvore u zidinama damskog Partala, nekadašnje Maurkinje uživale su u pogledu na Albasin.

Bio je već suton kad su nas istjerali iz Alhambre. Gdje ćemo dalje? Možda za suncem!? Ne, ipak ćemo prema sjeveru. Iz ovog sna negdje prema javi. Pa šta bude – neka bude.

(Tekst je prvobitno objavljen u jedanaestom broju printanog izdanja Stava)