U političkom životu Bosne i Hercegovine sve češće se pojavljuju trenuci koji u nekoliko sekundi ogole suštinu vlasti.

Televizijsko gostovanje ministra komunikacija i prometa Bosne i Hercegovine Edina Forte upravo je takav trenutak. Voditelj postavlja pitanje o problemima prijevoznika, sektoru koji zapošljava desetine hiljada ljudi i nosi značajan dio ekonomskog prometa države, a ministar započinje odgovor o, ni manje ni više - BHRT-u.

Na prvi pogled, riječ je o komičnom televizijskom lapsusu.

Međutim, to je savršena metafora načina na koji danas funkcioniše vlast u Bosni i Hercegovini - političkog bloka koji se predstavlja kao reformska alternativa, a javnost ga poznaje pod nazivom "Trojka".

(Ne)nadležni ministar

Kada god zagusti, Forto bježi-preko ili ispod piste: Prijevoznici, BHANSA... na dnevnom redu, ministar u Washingtonu

U tom kratkom televizijskom trenutku zapravo je sažeta cijela politička paradigma ove vlasti: pitanje dolazi iz realnosti, odgovor dolazi iz paralelnog univerzuma.

Problem prijevoznika je ozbiljan politički izazov. Pravilo boravka 90/180 dana u Evropskoj uniji direktno pogađa transportni sektor Bosne i Hercegovine i prijeti destabilizacijom čitavog logističkog lanca. U svakoj ozbiljnoj državi to bi bilo pitanje diplomatske inicijative, institucionalnog lobiranja i koordinacije s evropskim institucijama.

U Bosni i Hercegovini, međutim, to postaje televizijska anegdota. I upravo tu počinje politička ironija koja više nije smiješna. Država koja se suočava s ozbiljnim ekonomskim i geopolitičkim izazovima dobija političku elitu čiji javni nastupi sve više liče na improvizaciju.

Umjesto artikuliranih politika, fragmentirane rečenice, umjesto odgovora promjena teme, mjesto državničkog kapaciteta, komunikacijski refleksi.

Trajna kriza

Država bez glasa: Politička strategija iscrpljivanja BHRT-a

Naravno, kriza javnog servisa jeste realna i ozbiljna. BHRT godinama se suočava s finansijskom nestabilnošću, institucionalnim blokadama i sistemskim nefunkcioniranjem modela finansiranja. Ali upravo zato je simptomatično da se o toj temi govori kao usputnoj digresiji u odgovoru na potpuno drugo pitanje.

U tom diskurzivnom haosu nestaje ono najvažnije, a to je osjećaj da država ima političko upravljanje.

Ukratko, ovo možemo svesti na pojam simulirane vlasti koja proizvodi stalnu političku komunikaciju, ali vrlo malo političkih rezultata. Institucije formalno postoje, ministarske funkcije su popunjene, konferencije za medije se održavaju, ali se iza tog institucionalnog dekora često krije zabrinjavajuća praznina upravljačkog kapaciteta.

Politička scena postala je prostor stalnog PR-a, dok se strateška pitanja države rješavaju sporadično, stihijski ili nikako.

Pitanje transporta vodi u priču o javnom servisu, pitanje ekonomije završava u raspravi o procedurama, a pitanje odgovornosti u pravilu nestaje u birokratskom vakumu nadležnosti. 

Na kraju, pitanje koje ostaje: ako ministar ne zna odgovoriti na pitanje koje mu je postavljeno, ko onda u ovoj državi uopće odgovara na pitanja koja su zaista važna.

Jer u državi koja već decenijama pokušava stabilizirati svoje institucije, luksuz koji sebi ne može priuštiti jeste vlast koja djeluje kao da je stalno iznenađena vlastitim nadležnostima.