Narodna mudrost, odavno je skovala termin za one koji bi da prečicom stignu do časti – "piš-miš" hadžija. To je, da pojasnimo mlađima i onima neupućenim, onaj lik koji do svetinje nije stigao na nogama, izmučen i s pokajanjem, već nekako s neba pa u rebra. Preko veze, preko reda, il' kakvom magijom. U moderno doba, ta magija se zove vladin avion, plaćene dnevnice i diplomatski protokol. Narod je odmah shvatio suštinu: takav hadžiluk je obezvrijeđen, takoreći "popišan", jer se iza njega ne vraća bolji i čišći čovjek, već isti onaj đavo, samo s novim certifikatom o pobožnosti. E, upravo je takvog, modernog, mlaznim pogonom pogonjenog "piš-miš" hadžiju dobila Bosna i Hercegovina u liku i djelu Milorada Dodika, odnedavno i zvanično Hadži-Milorada, pardon, 'adži Milorada.

Dok su agencije prenosile vijest kako je lider SNSD-a u Jerusalemu obišao Grob gospodnji i od tamošnje patrijaršije primio "hadžijsku gramatu", prosječan građanin ove napaćene zemlje mogao je samo da se cinično nasmije. Jer, kakav samo apsurdan raskorak leži između tog svetog papira, koji bi trebao svjedočiti o duhovnom pročišćenju, i političke septičke jame koju Hadži-Milorad svakodnevno puni svojim izjavama. Klanjao se on, kažu, na mjestu Hristovog vaskrsenja, simbolu mira, praštanja i ljubavi prema bližnjem svom, a onda sjeo u avion i vratio se u Banju Luku da bi nastavio pljuvati i sijati mržnju prema komšiji Bošnjaku, otvoreno objašnjavajući kako ga organski ne podnosi, kako mu negira državu, jezik i postojanje. Ljubav prema bližnjem važi do aerodroma Ben Gurion, od Surčina nadalje opet radi stari dobri repertoar psovke, uvrede i sijanja mržnje.

Naravno, niko razuman i ne misli da je Hadži-Milorad krenuo put Svete zemlje gonjen zovom vjere i potrebom za iskupljenjem. Nije to put duhovnog pročišćenja, već političkog prečišćavanja bilansa. Dok ga Amerika čas drži čas skine sa crne liste, a Evropa sve nervoznije gleda na njegove secesionističke igrarije, on je pronašao alternativni lobi – desničarske strukture u Izraelu. Tamo prodaje jeftinu priču o "zajedničkoj sudbini", o tome kako su Republika Srpska i Izrael, eto, dva mala, hrabra entiteta okružena neprijateljskim muslimanskim morem. Ta priča, koja brutalno simplificira i bliskoistočni konflikt i unutrašnje odnose u BiH, služi samo jednom cilju: da se preko uticajnih izraelskih krugova pokuša odmrznuti zaleđeni status u Washingtonu i da se privuku investicije koje će pokazati da RS nije baš toliki međunarodni kavgadžija. Njegovo hodočašće nije pokajanje za grijehe, već investicija u političku budućnost. Grob gospodnji mu je tek usputna stanica na putu ka lobističkim kancelarijama.

Ali, ne lezi vraže, mahala je to. Ona ista mahala, i u Sarajevu i u Banjoj Luci, koja dobro zna da se karakter ne mijenja jednim vikend-aranžmanom. Dok se on slikaje po svetim mjestima, narod u oba entiteta gleda kako će sastaviti kraj s krajem, proklinjući i korupciju, i nepotizam, i bahatost vlasti koju on personificira. I zato niko ne vjeruje u ovo naprasno duhovno preobraženje. Građani vide da je to predstava, cinična zloupotreba najdubljih vjerskih osjećaja za prizemne političke ciljeve. Grijeh prema vlastitom narodu, kojem si uništio ekonomiju i budućnost, i grijeh prema komšijama, koje si decenijama trovao mržnjom, ne može se oprati ni u deset manastira, a kamoli jednim protokolarnim obilaskom jerusalemskih zidina.

U tome i leži najveća opasnost od "piš-miš" hadžija. Kada politiku zla i mržnje zaogrneš plaštom svetosti, ne vrijeđaš samo zdrav razum, već i svakog iskrenog vjernika, bio on pravoslavac, musliman ili katolik. Koristiti simbole mira za nastavak politike razdora vrhunac je licemjerja koje truje i ono malo zdravog tkiva što je u ovom društvu ostalo. Titula hadžije, kao i poštovanje naroda, ne kupuje se gramatama i protokolarnim posjetama. Ona se zaslužuje djelima kod kuće, u svojoj avliji, u svojoj državi. A dok god se na domaćem terenu sije mržnja i razdor, svako hodočašće, ma koliko daleko bilo, ostaje samo prazna, popišana forma.