Prošle sedmice, uredništvo Ruperta Murdocha u New York Postu objavilo je šokantno perverzan članak u kojem se opisuju navodno "luksuzni kafići u Gazi" koji, prema njihovoj procjeni, "ozbiljno podrivaju narativ o 'genocidu'". Uz članak je objavljena fotografija "palestinskih studenata koji uče u kafiću u Khan Younisu 6. aprila 2026. godine".

Ovaj konkretni "luksuzni kafić" zapravo je bio tek loše sklepani šator, poduprt s nekoliko tankih drvenih stubova i ukrašen jeftinim tapetama od vještačke trave. Čak je i ispucali pločnik ispod njega ostao vidljiv na rubu kadra.

Pa ipak, to je predstavljeno kao dokaz "luksuza", kao da je sam prizor palestinske omladine kako sjedi, uči ili trenutno živi u prividu obične svakodnevice - što bi se samo po sebi smatralo ispodprosječnim bilo gdje drugdje u svijetu - dovoljan da diskreditira izvještaje o ekstremnoj patnji.

Naravno, ovakav prikaz ne bi imao smisla kada se ne bi polazilo od pretpostavke da Palestinci ne zaslužuju ni minimum ljudskog dostojanstva. Možda je uredništvo New York Posta jednostavno željelo izraziti svoje razočarenje zbog neuspjeha u iskorjenjivanju cjelokupnog društvenog i intelektualnog života u Gazi, što je cilj kojem Izrael teži od 7. oktobra 2023. godine.

Bez obzira na tačnu motivaciju, implikacija je jasna - genocid bi Palestince trebao učiniti nesposobnim za bilo kakvo smisleno društveno ili intelektualno postojanje. Standard je postavljen izrazito nisko, toliko nisko, zapravo, da se mogao opravdati samo ako bi se Palestinci zaista doživljavali kao "ljudske životinje", kako ih je bivši izraelski ministar odbrane Yoav Gallant opisao 2023. godine kako bi opravdao njihovo istrebljenje.

Još jedno glasilo Ruperta Murdocha, britanski The Times, koji se smatra "listom od ugleda", tokom godina je u svom izvještavanju nudio slične "perspektive". Tako, naprimjer, entuzijasta genocida dobije kolumnu u kojoj govori o zlu "opasnog palestinizma" koji je, navodno, "zahvatio politiku" u Britaniji.

Ležerni rasizam i, iskreno govoreći, prijezir prema Palestincima postali su uobičajeni u većem dijelu mainstream štampe u anglosferi. Upravo taj prijezir djelomično normalizira situaciju u kojoj američki predsjednik koristi izraz "Palestinac" kao uvredu, kao što je to učinio Donald Trump u više navrata napadajući američkog senatora Chucka Schumera.

Iako se danas često govori kako je mainstream štampa "mrtva", čini se da je ona prilično živa i zdrava, naročito kada služi "gospodarima čovječanstva". O njenoj ulozi u postavljanju dnevnog reda naširoko se raspravlja, a ona je najočitija u slučajevima koji se tiču pitanja života i smrti. Ključno je to što ova funkcija ima "legitimirajući" efekt.

Ako se priča objavi u, recimo, New York Timesu, od tog trenutka se smatra legitimnim složiti se s njenim tvrdnjama. To je sigurno razlog zašto su mnogi napokon osjetili olakšanje što se mogu složiti s očiglednim činjenicama o "silovanju Palestinaca" od Izraela, koje je kolumnista New York Timesa Nicholas Kristof iznio u "kontroverznom" (čitaj: tačnom) članku ranije ove sedmice.

Činjenica da se "ekstremnim centristima", zahvaljujući ovom legitimirajućem efektu, konačno dopušta da osude Izrael u nekom obliku, možda i nije suština. Mnogo prije Kristofovog razotkrivanja, ove informacije su bile široko dostupne na drugim mjestima. Zapravo, samo nekoliko sedmica prije objave Kristofovog članka, britanski novinar Owen Jones bio je oklevetan jer je pisao gotovo identične stvari. Međutim, bila je potrebna "ugledna" platforma poput New York Timesa da bi priča dobila na težini. Uostalom, to je isti onaj New York Times koji je prenio potpuno neutemeljenu tvrdnju o "40 obezglavljenih beba" i lansirao priču o "masovnom silovanju" 7. oktobra 2023. Nakon toga, politička klasa se pozivala na te priče kako bi opravdala "smrt i uništenje s neba tokom cijelog dana".

Danas, međutim, osobe poput fanatičnog cionističkog milijardera Billa Ackmana zahtijevaju da se The New York Times "ugasi". Kardinalni grijeh objavljivanja činjenica koje ne idu u korist Izraelu ne može se oprostiti. Zapravo, grijeh se smatra toliko teškim da je čak i sama izraelska vlada morala intervenirati, oštro protestujući protiv članka i optužujući autora da se služi drevnim "krvavim klevetama".

Čini se da ono što šira javnost misli nikada nije bilo ni približno važno kao ono što se pojavljuje na stranicama New York Timesa. Upravo je tom listu istaknuti rani cionistički vođa Elie Wiesel upućivao svoje izvještaje o Izraelu kad god bi se želio "osjećati bolje". Kada je riječ o procjeni utjecaja izvora vijesti, nije važno da li je on ozbiljan, važno je samo ko ga shvata ozbiljno, piše Omer Kayaci za Daily Sabah.