Ima ona naša, iz sehare izvađena, što se poteže kad hoćeš da opišeš čovjeka tersa, onog što mu ništa nije po volji, a opet ga neka muka tjera da čačka gdje ne treba. Priđeš mu i pitaš: "Hoćeš li sreću?", a on te gleda ispod oka pa procijedi: "Neću." Ti, iznerviran, opet nudiš: "A hoćeš li nesreću?", a on k'o iz topa: "Daj mi u obje ruke!"

Gledam ovu našu političku čaršiju, mutnu baru od javnog života, i sve mi se čini da smo tu staru poslovicu kolektivno usvojili kao državnu strategiju. Ne da je usvajamo, nego je živimo s takvim žarom da bi nam i napredniji narodi pozavidjeli na dosljednosti. Dok se normalan svijet trudi da mu bude bolje, mi smo, izgleda, otkrili neku perverznu utjehu u tome da nam bude što gore. I što je najluđe, svima nekako dobro. U tom našem "gore".

Hajde da razložimo na proste faktore taj naš bosanski perpetuum mobile samouništenja, mehanizam koji se savršeno podmazuje našim inatom, prkosom i, ponajviše, našom političkom nepismenošću.

S jedne strane te naše političke pozornice, kao dva iskusna meštra od haosa, stoje oni kojima je "što gore" osnovni poslovni model. Ne morate biti politički analitičar s diplomom iz Heidelberga da shvatite kako politika Milorada Dodika i Dragana Čovića funkcioniše. Njihovo političko gorivo nije napredak, nisu euroatlantske integracije, nije bolji životni standard naroda koji, navodno, predstavljaju. Njihovo gorivo je kriza. Konstantna, tinjajuća, a po potrebi i razbuktala kriza.

Što je Bosni i Hercegovini kao državi gore, što su institucije više blokirane, što je beznađe dublje, to je njihova pozicija jača. Oni su kao oni seoski piromani što prvo zapale štalu, a onda prvi dotrče s kofom vode da ih selo slavi kao heroje vatrogasce. Oni ne rješavaju probleme, oni ih proizvode, a zatim se nude kao jedini zaštitnici svojih torova od vatre koju su sami potpalili. Svaka blokada države je pobjeda za njihovu politiku. Svaka međunarodna kritika upućena Sarajevu je šampanjac na njihovom stolu. Svaki propali projekat, svaka odgođena investicija, svaki mladi čovjek koji kupi kartu u jednom smjeru za Njemačku – sve je to nota u njihovoj pobjedničkoj simfoniji. Oni ne žele funkcionalnu državu u kojoj bi bili samo predsjednici stranaka. Oni žele da budu age i begovi na svojim feudima, a to mogu biti samo ako je centralna vlast, ona "državna", slaba, ismijana i nepostojeća. Paradoks je u tome što njihovi glasači to vide kao snagu, a ne kao destrukciju. "Naš Mile ne da na Republiku Srpsku", "Naš Dragan se bori za hrvatsku ravnopravnost". A šta ako je ta borba zapravo borba protiv bolnice u njihovom gradu, protiv autoputa koji im treba, protiv posla za njihovu djecu? Nema veze. Bitno je da se "ne da na svoje". Što gore po zajedničku kuću, to bolje po našu sobicu u njoj. I tako godinama.

A šta je s nama? S ove strane entitetske linije, u takozvanom probosanskom bloku? E, tu na scenu stupa onaj drugi dio poslovice, onaj o nesreći koja se objeručke prihvata.

Sjećate li se izbora 2022. godine? Sjećate li se one manično - histerične atmosfere koja je vladala? Glavni slogan, ne onaj na plakatima, već onaj iz naroda, onaj što se šaputao po mahalama i grmio na društvenim mrežama, (Murphy, Hadžifejzović), bio je: "Samo neka nije SDA!" Taj slogan nije bio poziv na nešto bolje. Nije bio vapaj za superiornom vizijom, za konkretnim programom, za poštenijim i sposobnijim ljudima. Jok! Bio je to čisti, destilovani, stopostotni i autodestruktivni bosanski inat.

"Neka bude i gore, samo da oni odu!"

I bi gore. Barem u nekim aspektima. Ta rečenica, taj slogan, komotno se može zavesti u antologiju kao definicija političkog mazohizma. Pljuneš u šake i lijepo presiječeš granu na kojoj sjediš samo da bi napakostio onome ko ti je prodao testeru. Godinama smo gunđali, s pravom, na korupciju, nepotizam, na bahatost i otuđenost Stranke demokratske akcije. Nagledali smo se svega i svačega, i čaša se prelila. Ali umjesto da tu prolivenu vodu pokupimo i odemo nasuti čistu vodu, mi smo odlučili da zapalimo cijelu kuću. Tako je lakše. Ko bi džaba čistio?!

Šta smo dobili tim inatom? Dobili smo vlast koja je, u želji da dokaže da nije SDA, dala Dodiku i Čoviću sve ono o čemu su godinama sanjali. Predali su im poluge moći na državnom nivou na tacni, pravdajući to "relaksacijom odnosa" i "novim zamahom na europskom putu". A meštri od haosa su to objeručke prihvatili. Naravno da jesu. Kao da lisici daš ključeve od kokošinjca i uzdaš se u njeno poštenje.

Ta politika "samo da nije onaj drugi" je najopasnija od svih. Ona je lišena svake ideologije, svake vizije, svakog plana. Njen jedini cilj je negacija. A kad ti je jedini cilj da nisi onaj prethodni, onda nemaš problem da postaneš nešto mnogo gore. Pristaješ na truhle kompromise, zoveš ih historijskim dogovorima. Pravdaš ustupke kao vizionarske poteze. I dok se ti hvališ kako si "otkočio procese", Dodik ti otima državnu imovinu, a Čović ti kroji izborni zakon po svojoj mjeri. A ti šutiš, jer ako progovoriš, ispašće da je SDA bila u pravu. A to je, je li tako, gore od svake kapitulacije. To naš ego, naš naopaki ponos, ne može podnijeti.

I tako se naš začarani krug zatvara. Jedni aktivno rade da bude što gore, jer u tome vide svoju šansu. Drugi, iz čistog prkosa prema svojima, izaberu opciju za koju intimno znaju da bi mogla biti gora, ali im je draže da napakoste komšiji nego da sebi naprave dobro. I onda, kad to "gore" postane stvarnost, kad shvatimo da smo iz blata upali u glib, onda se opet vraćamo na početak. Razočarani u "promjenu", počinjemo se s nostalgijom sjećati onih starih, jer "oni jesu krali, ali su i nama nešto dali, ovi kradu al nikom ne dadu".

Ulazimo polako u predvorje izbora 2026. godine. Karte se već miješaju. SNSD i HDZ ne moraju raditi ništa novo. Njihov model "što gore, to bolje" je usavršen i dokazano uspješan. Oni će samo nastaviti proizvoditi krize, a njihovi glasači će ih opet vidjeti kao jedine spasioce.

Pitanje je šta ćemo mi? Hoćemo li opet objeručke prihvatiti nesreću? Hoćemo li opet glasati "protiv", umjesto "za"? Hoćemo li dozvoliti da nam inat i tvrdoglavost budu jedini politički kompas? Gledajući trenutno stanje, nisam optimista. "Trojka" se kupa u znoju vlastitih kompromisa, pokušavajući nas uvjeriti da je kapitulacija zapravo pobjeda. SDA čeka svoju priliku iz prikrajka i govoreći: "Jesmo li vam rekli?". A narod, zbunjen i umoran, vrti se u krug, ne znajući više kome da vjeruje.

Možda je problem u nama. Možda mi, zapravo, i ne znamo šta bismo sa srećom. Sreća je dosadna. Ona podrazumijeva red, rad, zakon, predvidljivost. A nesreća? E, to je već drama. To je borba, to su tenzije, to je osjećaj da si dio nečeg velikog, makar to veliko bila i vlastita propast.

Do oktobra 2026. imamo još malo vremena. Taman dovoljno da smislimo neki novi, još kreativniji način da sami sebi napakostimo. A u tome smo, vala, oduvijek bili svjetski prvaci. Samo da nam neko ne ponudi sreću, zbunili bismo se. Ne bismo znali šta s njom.