Jeziva prijetnja američkog predsjednika Donalda Trumpa odjeknula je svijetom: "Jedna cijela civilizacija će večeras umrijeti i nikada više neće biti vraćena. Ne želim da se to dogodi, ali vjerovatno hoće". 

Nakon ove izjave u misli su mi došle stotine sličnih jezivih prijetnji koje su se nadvile nad Bosnu i bošnjački narod u vrijeme tragičnih i zločinačkih devedesetih. Pamtimo jezive planove i  poruke da nestane Bosne i Bošnjaka. I nikad ih ne smijemo zaboraviti.    

Bosna i Hercegovina ima svoju hiljadugodišnju historiju. Zašto bi narodi nestajali? Zašto se ovdje ne bi sve živjelo i stvaralo? Nijedan narod ne može tek tako nestati. Pokazalo se to ponajviše kroz opstanak Bošnjaka.

Pamtimo! Karadžić u Beogradu na Svesrpskom saboru u proljeće 1991. kaže: "Bosna će biti pregažena za 14 dana, a naredna dva mjeseca će se čistiti preostalo smeće u šumskim džepovima". Smeće su naravno Bošnjaci. U Skupštini Republike Bosne i Hercegovine 15. oktobra 1991. Karadžić je jezivo zaprijetio: "Jer Muslimani ne mogu da se odbrane ako bude rata ovdje. I muslimanskog naroda će nestati sa lica zemlje". Sjetimo se i odgovora Alije Izetbegovića: "Muslimanskog naroda neće nestati, to ja kažem Karadžiću..."  

Hrvoje Šarinić, ratni šef kabineta predsjednika Tuđmana, zabilježio je Karadžićevu izjavu u sjeni ženevskih pregovora: "Ako Muslimani ne prihvate ono što im se nudi treba ih dotući." Dakle, Karadžić je čitav jedan narod posmatrao kao ranjenu zvijer koju treba dotući. Danas je u jednom evropskom zatvoru na doživotnoj robiji.  

Sličnu izjavu je dao i osuđeni zločinac Dario Kordić: "Ili će se Muslimani spametovati ili će ih nestati." I taj je odležao više od četvrt vijeka, osramoćen.   

Uoči udara na BiH devedesetih Milošević je tražio susret sa Alijom Izetbegovićem. U Beogradu, u opuštenoj atmosferi, kad je popio dosta alkohola, zaprijetio je: "Ili ste sa nama ili ste protiv nas. Trećinu ćemo vas pokrstiti, trećinu pobiti, a trećinu protjerati". Alija je bio šokiran tom jezivom izjavom. Milošević je samo ponovio jednu drugu historijsku prijetnju. Tokom sastanka Jugoslavenskog odbora i predstavnika Srpske vlade davne 1917. godine u Nici, u Francuskoj, raspravljalo se o sudbini bosanskih Muslimana. Predstavnik srpske vlade Stojan Protić je rekao: "Pustite to nama. Mi imamo rješenje za Bosnu!"

"Kakvo rješenje, gospodine Protiću", upitao je dr. Ante Trumbić, hrvatski predsjednik Jugoslavenskog odbora.

"Kad naša vojska pređe preko Drine, dat ćemo Turcima 24 do 48 sati da pređu na vjeru svojih pređa (predaka). One koji se ne žele pokrstiti poklat ćemo kao što smo to već napravili u Srbiji!", hladno je rekao Protić. "Alal vam vjera", čulo se od dijela hrvatske delegacije. Trumbić je bio potresen. "Da li ste vi ozbiljni, gospodine Protiću", opet je pitao dr. Trumbić, kojem su zadrhtale ruke.  

"Vrlo sam ozbiljan, gospodine Trumbiću. U Bosni mi s Turcima nećemo postupati na evropski način, nego na naš", grubo je odgovorio Protić. Ovaj razgovor je kao sudionik u svojim "Sjećanjima na političke ljude i događaje" zabilježio slavni kipar Ivan Meštrović.

Richard Holbroke je 13. januara 1993., napisao u pismu Warrenu Christopheru i Tonyju Lakeu: "Niko s kime sam prošlog augusta razgovarao nije očekivao da će Bosanci toliko istrajati".

Dakle, ne može jednog naroda tek tako nestati. Ne mogu ga ni topovi ni tenkovi ni avioni uništiti, ako taj narod ne pristaje živjeti bez slobode.  

Kad je ratni zločinac Mladić osvojio Kijevo u Hrvatskoj, novinar ga pita: "A Bosna?". On odgovara sa ciničnim podsmijehom: "Jedan-dva šamara i bit će dovoljno". I taj je na doživotnoj robiji daleko od Bosne. 

Kad je iseljavana Kasarna Maršal Tito u centru Sarajeva, snimljeni su razgovori Mladića sa Jerkom Dokom, tada ministrom odbrane. Mladić je prijetio: "Bude li falila dlaka sa glave ili kolini bilo šta, neće biti Sarajeva." "Sa sve četri strane svijeta sam ja Sarajevo blokir'o. Nema mu izlaska, u mišolovci je"... "Potres u Sarajevu će biti od granata... Upoznaj vojnike, bit će potres Sarajeva." Na sastanku Vlade BiH u februaru 1992. je takva sudbina bila najavljena Sarajevu. Usvajalo se nekoliko zakona za međunarodnom priznanju BiH. Jedan visoki funkcioner iz SDS-a je molio da se to zaustavi: "Nemojte ljudi moji. Može se dogoditi da ovaj grad nestane." Na ovo je reagirao dr. Rusmir Mahmutćehajić: "Stanite. Otkud vi znate da se može dogoditi da ovaj grad nestane"? Funkcioner je bacio olovku i rekao: "Mahmutćehajiću, pa ovdje se ne može ni govoriti". 

I bio je potres, Sarajevo je stravično razarano, Sarajlije su masovno kasapljene i ubijane, ali su se Sarajlije i grad opet uzdigli iz ruševina.

Već je poznato Mladićevo u Srebrenici "ili ćete opstati ili nestati", kada je zatražio predaju svih stanovnika. On je to praktično proveo genocidom.

Divlje plemenske vođe su najgore zločine pokazivale bajagi duhovito. Snimljen u 1992. razgovor između Bruna Stojića i Momčila Mandića, u kojem, na pitanje podjele rijekom Neretvom Mandić predlaže: Srbima lijeva obala, Hrvatima desna, a Muslimani niz Neretvu.

Identičnu izjavu je dao Božidar Vučurević, kada je razgovarao sa Matom Bobanom o razgraničenju Srba i Hrvata u Hercegovini. Zaključeno je da granica bude rijeka Neretva.  

"Na upit Bobana gdje sa Muslimanima, Vučurević je dobacio: 'U Neretvu', a onda su se srdačno nasmijali". Rekao je to Vučurević Srđanu Španoviću, novinaru zagrebačkog Nacionala u intervjuu iz septembra 1997. godine.     

To sa Bošnjacima Muslimanima u Neretvi se mnogo puta čulo u njihovim razgovorima. Tako divlji i primitivni misle da su duhoviti.   

Hrvoje Šarinić, u memoarima opisuje Miloševića kao čovjeka koji je u razgovorima pun humora, vic maher, čovjek koji mnogio investira u šarmiranje... "Kazao bih šarmer bez osjećaja i samilosti." Vrlo slično Erih From opisuje Hitlera u svom djelu "Anatomija ljudske destruktivnosti".  

Američki ambasador u Beogradu Warren Zimmermann bilježi Tuđmanovu bujicu pogrda protiv Izetbegovića i Bošnjaka: "Civilizirane zemlje bi se trebale ujediniti kako bi otklonile ovu prijetnju. Bosna nikad nije postojala kao država. Ona treba da bude podijeljena između Srbije i Hrvatske."

Karl Bildt piše u svojoj knjizi "Misija mir" o sastanku Richarda Holbrookea sa Franjom Tuđmanom u Zagrebu 16. augusta 1995. godine: "Sastanak je bio pravi užas. Tuđman je Holbrookeu održao predavanje o opasnosti od Muslimana i ponovio da Bosna kao samostalna i ujedinjena zemlja nema nikakve budućnosti. Bilo je to mjereno čak i tuđmanovskim razmjerama jedna neobična drskost."

Svim planovima o jezivom nestajanju Bošanjaka muslimana prethodila je mržnja. Na srpskim televizijama se Bošnjake muslimane zvalo Turcima i balijama. Danas to rade navijači na stadionima. Čuveni ratni izvještač Ed Vulliamy je zabilježio jedno svoje reportersko iskustvo: "Za dvije godine nisam čuo jednu jedinu uvredljivu primjedbu od Srbina prema Hrvatima kao narodu. Mržnja da, prezir nikada. Muslimani su, pak, drugi slučaj, oni su cigani, đubre, kučke, životinje. Bosanski projekat nije podrazumijevao viđenje Muslimana kao neprijatelja... oni su bili podljudska bića."

Na drugoj strani "hrvatska štampa nikad nije toliko dehumanizovala Srbe koliko Bosanske muslimane in toto", zabilježio je Mark Tompson u svojoj knjizi "Proizvodnja rata".    

Vjerski dio bošnjačkog identiteta je temeljito razoren i tome je svjedočio čuveni publicista Peter Maass: "Cilj etničkog čišćenja nije bio jednostavno se otarasiti Bošnjaka, trebalo je izbrisati svaki trag koji je svjedočio da su oni ikad u Bosni živjeli. Cilj je bio ubiti povijest. A, ako se eto hoće postići onda se mora iščupati samo srce povijesti, a u slučaju bosanskih muslimana i njihove zajednice – to je značilo uništiti im džamije. Kad se to uradi, onda se povijest može iznova sklapati, bez obzira na to koliko nakaradna – nalik na Frankenštajna – bila".

Slikar Milić od Mačve je iskazao svoju teoriju o rušenju džamija: "Jednu džamiju treba ostaviti da se zna da su tu živjeli Turci."

Mika Tripalo, hrvatski političar, prije svih sukoba saznao je sadržaj dogovora Miloševića i Tuđmana i poslove kartografa koji su ih pratili na tim susretima: "Poznato mi je da su te grupe dobile zadatak da dijele Bosnu, ne na tri, nego na dva dijela – srpski i hrvatski. Muslimanski se dio nije spominjao." 

Rusmir Mahmutćehajić je doživio slične najave nestanka BiH i Bošnjaka: "Početkom jula 1992. sudjelovao sam u razgovorima u Međugorju i jedan visoki hrvatski dužnosnik, kojeg sam otprije dobro poznavao, prišao mi je i šapnupo na uho: 'Vrlo mi je žao kolega, osjećam veliku sućut prema vama, ali znate, stvari teku tako da vi za petnaest dana zapravo ne postojite kao država."

O nestanku Bosne i Bošnjaka muslimana je stalno govoreno od srpsko-hrvatskog političkog i vojnog vrha, pa do nižih političkih i vojnih nivoa. Karakteristična je bila brigada HVO-a Herceg Stjepan iz Konjica. Srbi su je nazivali udarnom jedinicom Vojske Republike Srpske. A po riječima Dragana Slijepčevića, kapetana VRS, pripadnici ove brigade uz šahovnice nose i kokarde. Drago Šimunović, tajnik HDZ-a i dozapovjednik brigade rekao je beogradskom novinaru Dejanu Jelovcu: "Mislim da ćemo mi, Srbi i Hrvati, naći načina da ovaj rat privedemo kraju."

Načelnik štaba brigade bio je još određeniji: "Sa muslimanima niti jedna niti druga strana ne mogu više živjeti. Mislim da ćemo zajedničkim naporom prisliti Muslimane da napuste ove prostore".

Kao odgovor na ova divljaštva, sjećao sam se u ratu napisane lirike "Zašto tone Venecija", jednog od najvećih evropskih pjesnika Abdulaha Sidrana (sretni što smo ga imali i imamo) :  "Zašto ne treba na Svijetu da ima naroda bošnjačkog? Među bojama, jedna boja manje? Među mirisima, jedan miris manje... Gledam u nebo, iznad Zemaljskog svijeta. Jedna se zvijezda, u dugome luku, ruši u bezdan Svemira. Kao da pade posred kanala Grande. Zemaljski Svijet, među sedam milijardi vasionskih svjetova, hoće da ostane siromašniji za cio jedan narod. Takva je volja zemaljskih gospodara."

Pamtimo stotine jezivih planova i poruka da će nestati Bosne i Bošnjaka. I nikad ih ne smijemo zaboraviti.