Građani Bosne i Hercegovine i regiona suočavaju se sa obnovljenim rizikom od stagflacije, nakon što su neočekivani podaci o padu zaposlenosti u Sjedinjenim Američkim Državama i skok globalnih cijena hrane na trogodišnji maksimum signalizirali nadolazeću ekonomsku krizu. Domaće institucije, suočene sa ovim dvostrukim pritiskom – poskupljenjem uvoza i potencijalnim padom izvoza i doznaka – za sada nemaju jasan plan odgovora na prijetnje koje dolaze izvan njihovog direktnog uticaja.

Prema zvaničnom izvještaju američkog Biroa za statistiku rada, objavljenom 7. avgusta 2026. godine, američka ekonomija je u julu zabilježila neočekivani gubitak od 23.000 radnih mjesta. Ovaj podatak drastično odstupa od projekcija ekonomista sa Dow Jones-a, koji su predviđali rast od 83.000 novih radnih mjesta.

Dokumentacija Biroa otkriva dublju krizu na tržištu rada. Stopa učešća radne snage pala je na 61,4%, što je najniži nivo zabilježen od 1976. godine, izuzimajući period pandemije COVID-19. Kao direktna posljedica, čak 264.000 ljudi je u potpunosti napustilo tržište rada, odnosno prestalo da traži zaposlenje. Paradoksalno, upravo je ovo povlačenje radne snage administrativno smanjilo stopu nezaposlenosti na 4,1%, stvarajući lažnu sliku o snazi tržišta.

Analiza sektora pokazuje da su najveći gubici zabilježeni u obrazovanju na lokalnom nivou (-50.000 radnih mjesta) i sektoru ugostiteljstva i turizma (-40.000). Istovremeno, prosječna cijena radnog sata porasla je za simbolična 2 centa, usporavajući dvanaestomjesečni rast plata na 3,2%, što je najniža stopa u posljednje četiri godine.

Istovremeno, Organizacija za hranu i poljoprivredu Ujedinjenih nacija (FAO) objavila je da su globalne cijene osnovnih prehrambenih proizvoda dostigle trogodišnji maksimum. Kao ključni uzroci navode se ekstremni vremenski uslovi koji utiču na žetve, kao i produženi geopolitički sukobi u Ukrajini i na Bliskom istoku, koji remete lance snabdijevanja.

Za ekonomije Zapadnog Balkana, koje su strukturno zavisne od uvoza hrane i energenata, te izvoza roba i usluga na zapadna tržišta, ova dva simultana događaja predstavljaju savršenu ekonomsku oluju.

Prvi udar dolazi kroz rast troškova života. Budući da hrana čini značajno veći udio u potrošačkoj korpi domaćinstava u Bosni i Hercegovini u poređenju sa razvijenim ekonomijama, skok globalnih cijena sirovina gotovo se trenutno prenosi na maloprodajne cijene. Domaće vlasti nemaju efikasne mehanizme da kontrolišu ovu vrstu uvozne inflacije, jer ona ne proizlazi iz domaće potražnje, već iz eksternih šokova u snabdijevanju.

Drugi, potencijalno snažniji udar, prijeti kroz smanjenje ekonomske aktivnosti. Hlađenje američkog tržišta rada, posebno u uslužnim djelatnostima poput turizma i maloprodaje, direktan je signal slabljenja potrošačke moći na Zapadu. Ovo direktno pogađa izvozno orijentisane kompanije iz BiH koje proizvode namještaj, komponente za automobilsku industriju ili tekstil za tržišta Evropske unije, čija je ekonomska sudbina usko povezana sa američkom.

Poseban rizik, dokumentovan u brojnim analizama Centralne banke BiH, predstavlja potencijalno smanjenje doznaka iz dijaspore. Usporavanje rasta plata i smanjenje zaposlenosti u zemljama poput Njemačke, Austrije i SAD direktno umanjuje sposobnost dijaspore da šalje novac, koji čini značajan dio prihoda za hiljade domaćinstava i predstavlja važan faktor makroekonomske stabilnosti.

Ova situacija nije bez presedana. Tokom globalne finansijske krize 2008. godine, kao i tokom inflatornog talasa nakon pandemije 2021-2022. godine, pokazalo se da domaće ekonomije nemaju dovoljno razvijene mehanizme za amortizaciju vanjskih udara. Fiskalni prostor za intervenciju je ograničen visokim javnim dugom i neefikasnom javnom potrošnjom.

Finansijska tržišta su već reagovala na nove okolnosti. Nakon objave podataka o zaposlenosti, investitori su smanjili vjerovatnoću da će američke Federalne rezerve (Fed) u septembru podići kamatne stope na 44%. Iako bi ovakav “dovish pivot” Feda mogao donijeti blago olakšanje za troškove zaduživanja država na Zapadnom Balkanu, on ne rješava fundamentalne probleme – pad potražnje za izvozom i rast cijena uvoza.

Kao i u ranijim krizama, izostaje koordinisani regionalni ili državni odgovor. Umjesto strateškog planiranja, ekonomska politika se svodi na reaktivne mjere, često donesene sa zakašnjenjem i bez procjene dugoročnog uticaja. Slično kao u slučajevima ranijih poremećaja na tržištu, odgovornost se prebacuje između različitih nivoa vlasti, dok konkretne mjere zaštite privrede i najugroženijih slojeva stanovništva ostaju na nivou deklarativnih najava.

Dok se na globalnom nivou vode debate o monetarnoj politici Federalnih rezervi, ključno pitanje za domaće vlasti ostaje bez odgovora: koji konkretni mehanizmi zaštite će biti aktivirani kako bi se spriječilo da se teret krize u potpunosti prebaci na građane i privredu? Zvanični dokumenti i strategije za sada ne nude odgovor.