Moja prošlosedmična, prva kolumna za Stav izazval je - za mene - neočekivane i brojne reakcije.

Napisao sam samo ono što već dugo mislim.

"Kod tebe ne volim ovaj pesimizam. I kad je opravdan nije dobar", skrenuo mi je sasvim dobronamjerno pažnju jedan od prijatelja.

I ranije sam nailazio na takve opaske.

Stanje nije dobro!

Ne vidim i dalje nikakve pomake da bi se to moglo promijeniti.

Svjestan sam da promjene ne mogu doći preko noći.

Ako hoćemo da se izvučemo iz ovog sve većeg gliba, moramo se bitno mijenjati. A to je izuzetno teško. Nekada i nemoguće.

Marco Rubio, državni sekretar Sjedinjenih Američkih Država, na Sigurnosnoj konferenciji u Minhenu prije par dana reče da svijet kakav smo znali više ne postoji.

I to je već aksiomatska stvar.

Novi još nije napravljen.

Ali se njegove konture vide - najviše liči na Orvelovu 1984. Kada se savezi uspostavljaju i raspadaju ad hoc. Prijatelji su postali neprijatelji, a neprijatelji su - prijatelji.

U haotičnim vremenima najbolje ne prolaze jaki, već snalažljivi.

Historija poznaje ovakve trenutke - kada se raspadaju jedne, a stvaraju druge imperije.

"Kada se slonovi tuku, najviše strada - trava!", azijska je poslovica.

Jesmo li se mi pozicionirali da budemo - "trava"?

Kako sada stvari stoje - jesmo!

Već spoznaja te činjenice je dobar polazni osnov. "Trava" niko neće da bude! A mi i ne moramo biti!

Šta to znači?

Mi smo u proteklih nekoliko decenija gurali neku svoju priču. Ona je 'pitka'. Žrtva smo, branili smo i branimo postulate modernog svijeta, tukli smo se i tučemo se s trendovima koji su neonacistički. A protiv toga je i sada napredni svijet.

I on je sav zbunjen. Zna šta neće. Ali ne zna šta hoće! A još manje - kako!?

Jasmin Mujanović, u jednoj svojoj analizi za domaće medije, je dao odličnu ponudu - kako i kamo dalje.

Meni je on - Jasmin - tek tačka na vrhu ogromnog ledenog brijega vrijednih, pametnih, ostvarenih ljudi. Koji su uglavnom van ove države. 

Jasmin ima američku adresu.

Profesor je tamo na jednom od univerziteta. Ima jednostavnu i britku misao. I tačnu.

Personifikacija mi je nove generacije Bošnjaka.

Kao i Samir Beharić.

Taj mladić iz Jajca sada je negdje u Njemačkoj na nekim (nad)doktoratu.

Samir je britkog uma i oštrog jezika. Kad treba. Vrijedan, pametan. A i hoće se potući kad treba! I ne brine ga što udara na 'instituciju', 'silu', 'autoritet', 'funkciju'. Ako misli da je u pravu i da nema drugog načina, šake će saviti u pesnice!

Ono što je njegova dodatna vrijednost je to da Samir u svom telefonu ima hiljade kontakata pametne bosansko-hercegovačke djece koja studiraju po svijetu. Na prestižnim univerzitetima. Angažirani na projektima budućnosti. Usput su i zaposleni. Neki rade s istaknutim zapadnim zvaničnicima. Kao 'staferi'.

Uvezani su, komuniciraju, nemaju komplekse i - što je meni posebno bitno - inovativni su!

Ne slažem se uvijek sa Samirom. Pa ni sa Jasminom. I rado zapodjenem rasprave. I iz toga redovno izađemo još jači. Jednoumlje je smrt!

U engleskom jeziku postoji dobra kovanica - "thinking outside of the box".

Mi smo, kao kolektivitet, potpuno predvidivi.

Decenijama imamo jednu te istu mantru. Ona jeste utemeljena, vrijedna. Što je najvažnije - preskupo je plaćena ljudskim životima. I nama je sveta!

Nećemo nikada odustati od nje.

Ali je moramo nadograditi!

Mi redovno idemo istom, utabanom stazom. U svijetu to više ne prolazi.

Hajd što to ne prolazi na Zapadu.

Ali je davno prestalo prolaziti i na Istoku!

Davno sam napisao da smo od naroda kojeg je podržavao i Istok i Zapad, došli u stanje da nas ne podržava ni Istok ni Zapad!

I zbog toga nisam samo očajavao.

Samira - i kao personifikaciju - i priču o njemu predstavljao sam i predstavljam kome sam god mogao.

Da se od hiljada kontakata koje on ima, evo - pet, ne mora više za početak, ubaci na bitna mjesta u institucije sistema, stvari bi se počele kretati u drugačijem smjeru!

To sam govorio i nekim članovima Predsjedništva BiH. Poodavno!

Ništa, ali apsolutno ništa nije se desilo!

Idemo dalje! Odustati neću!

Po "default-u" mi rješenja problema tražimo među političarima.

Ok. To im i jeste posao!

I do sada smo 'solucije' tražili u razgovorima s njima.

I evo gdje smo!

Mnogo puta sam tražio da mi se dostavi jedan radni dan bilo kojeg političkog lidera. Šta ta osoba radi od trenutka kada dođe na posao do trenutka kada je radni dan završen?

To me i sada zanima.

Jer znam da u tim radnim danima nema, na primjer, sastanaka sa vodećim biznismenima, na primjer.

A nema ni sastanaka sa čelnim ljudima državnih institucija.

Pročitah prije neki dan na stranici HDZ BiH da je Dragan Čović održao 30. po redu koordinaciju hrvatskih zvaničnika u institucijama BiH.

30.!!!

Kada je neko okupio čelnike najjačih općina, neovisno od stranačke pripadnosti? Ja se ne sjećam!

U potrazi za političkim rješenjima mi idemo uvijek isto - političari, po neki profesor na nekom univerzitetu i par ljudi za koje mislimo da će nam pripomoći, ali da 'ne ljuljaju brod'.

U procesu potrage za rješenjima ili 'rješenjima' rijetko ili najčešće nikako ne pitamo, na primjer, uspješne biznismene. One koji zapošljavaju stotine i hiljade ljudi, daju im pristojne plaće i uredno plaćaju sve moguće i nemoguće poreze, doprinose, akcize, PDV-ove...

Je li logično držati do mišljenja nekog ko nije uspio napraviti ni pristojan granap, ali ima stranku!?

Ne samo da nije. To nije normalno!

Svijet se ubrzano mijenja. Ali to ne znači da se sve postavlja naglavačke. Univerzalne vrijednosti, temeljni principi napredne civilizacije su nepromjenjivi. Kao 10 Božijih zapovijesti!

Sloboda i uključivost (inkluzija), za mene, su uvijek motori napretka.

Kako davno napisa Francis Fukoyama, čovjek mora biti slobodan. Kada je slobodan, on je kreativan. A kreativan čovjek donosi profit.

Mi živimo u vremenima budala.

"Internet daje prostor hordama idiota da iznesu svoja mišljenja, što su ranije mogli samo u baru, poslije čaše vina, bez štete po cijelo društvo.

Sada imaju isti prostor za priču kao i Nobelovac.

Ovo je invazija idiota", reći će veliki Umberto Ecco.

Za neke kolektivitete ovo je pitanje mentalnog zdravlja.

Za male narode poput nas, ovo je pitanje fizičkog opstanka!

Dakle, moramo se temeljito mijenjati.

Moramo biti inkluzivniji!

Moramo u institucije postavljati Jasmine i Samire. U što većem broju!

Dijaspora nam ne treba samo zbog doznaka. I dijasporci nam trebaju u institucijama! Ali još i više u vrhovima stranaka. Treba nam to drugačije promišljanje!

Jednostavno, moramo početi raditi drugačije!