Historičarka Marie-Janine Čalić, njemačka univerzitetska profesorica, objavila je u Die Zeitu savršeno otrovan tekst o Sarajevu, koje se, prema njoj, pretvara u bošnjačko-muslimanski grad, a da je njegov multireligijski karakter nestao.
Marie - Janine Čalić sigurno zna da su neki dijelovi sarajevskog multireligijskog karaktera tri i po godine zasipali grad granatama, a snajperima ubijali djecu, žene i starce. Tu vrstu lova na ljudske glave prepuštali su za dobre pare gostima na "Sarajevo safariju". I nakon tolikog zla Sarajevo je još uvijek grad ljudskog i plemenitog, kakvi Zagreb ili Beograd, koji nisu osjetili užase rata, rijetko pokazuju. Kad je riječ o religijskom karakteru, Sarajevo nije ništa više muslimansko, nego li što je, recimo, Zagreb katolički ili Beograd pravoslavni. Ali, kad je riječ o islamu i muslimanima onda je sve daleko ozbiljnije i opasnije.
Nekako me je ovaj članak dr. Čalić podsjetio na onu nedavnu priču Dodika da u Sarajevu svi "smrde na burek i sirnicu". Ili na davno Andićevo pismo Niku Maroševiću u kojem kaže:"...Mene također ova sredina smrada, loja, lenosti i pokvarenosti poklonika arapskog varalice guši, pa sam više u Beogradu nego u Bosni." Ili Karadžićeva poetska poruka Sarajevu: "Siđimo u gradove da bijemo gadove." Već je bio šljego u petosoban stan u strogom centru Sarajeva. Trebalo je samo početi ubijati.
Sarajevo je preživjelo strašnu tragediju. Više od 18 hiljada ubijenih, civila i boraca, što će reći da je u opkoljenom gradu svaki peti stanovnik bio žrtva agresije. Više od 20 posto je nebošnjačke djece koja su ubijena u nevinoj igri, ali to do danas ne dopire do ubica. Sarajlije nemaju pravo ni na tragično sjećanje, pa ni pravo na postraumatski stresni poremećaj (PTSP). Razboljeli bi se, ali nemaju kad. Rat još nije završen da bi se takve posljedice aktivirale.
Evo i historičarka Čalić površno ideološki tretira Sarajevo u kojem već desetljeće vladaju tzv. građanske stranke. SDA i Islamska zajednica su po Čalićki tražili da se žene pokrivaju te su zabranjivale vjerske "mješovite brakove". Ovaj članak kao da je prepisan od onih postratnih ideoloških tekstova kojima se jurišalo samo na Bošnjake, a koji su preslikani od UDB-e. Naši novinarski naivci su tada, valjda, vjerovali da će sječa istine o najgorim zločinima poravnati krivicu i da će svi zajedno, sretni na ho-ruk krenuti iz početka. Ali, krenuti iz početka nisu željeli oni koji su gotovo četiri godine pravili zločine u izgradnji tzv. velike Srbije i tzv. velike Hrvatske. Kao što su kraljevske porodice širom svijeta nasljedne, vidimo da su jednako nasljedni velikodržavni projektanti za podjelu BiH: Od Pavelića i Nedića, Tuđmana i Miloševića, Bobana i Karadžića, pa danas do Dodika i Čovića.
Kako zločin i žrtvu dovesti u istu ravan? Pronalaze se identitetski, vjerski, kulturološki ili drugi razlozi i suprotstavlja ih se zdravom razumu i svakom dostupnim činjenicama.
Ima u tom članku dr. Čalić svega i svačega: "Kada je Islamska zajednica 1990. godine, uz pomoć SDA, posvetila svetište Ajvatovica, bile su prisutne i zelene zastave s arapskim natpisima i potpuno pokrivene žene. Ajvatovica je danas najveće muslimansko svetište u Europi", piše Čalić. Iole informiranija osoba zna da je zelena zastava Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, ista kao i u Hrvatskoj, Sandžaku, Sloveniji, Srbiji i u bošnjačkoj muslimanskoj dijaspori. Vjerovatno bi to trebala znati i Čalić. Ona čak problematizira privlačenje investicija iz islamskih zemalja: "Ta atmosfera istodobno privlači investitore iz islamskih zemalja kojima buđenje islama predstavlja poslovni model. Spominje se kao problematičan i događaj poput međunarodnog sajma prehrambenih proizvoda Halal Expo Sarajevo. Hoćemo li joj halaliti?
I naravno, tu je nezaobilazan, dvadeset drugu godinu od preseljenja na onaj svijet rahmetli Alija Izetbegović: "... Odvjetnik Alija Izetbegović, sastavio je 1970. godine tajnu‚ Islamsku deklaraciju" u kojoj je tražio središnje vođenu panislamsku državu 'od Maroka do Indonezije, od Afrike do Srednje Azije'. U njoj bi trebali vladati 'islamski poredak i način života'." Dr. Čalić, ovim priznaje da nije pročitala nijednu knjigu od rahmetli Alije Izetbegovića, samo je prepisala neke davne novinske tekstove srpskih i bošnjačkih autora. Koji su kao i ona jednako načitani djelima Alije Izetbegovića. Za razliku od novinara ona je ipak ime koje od same sebe ne zaslužuje takav tretman.
Čalić u ovom članku za Die Zeit prepisuje od UDBA-e presudu Izetbegoviću: "Sud ga je 1983., zajedno s njegovim suradnicima, osudio na višegodišnju kaznu zatvora. Suci su zahtjeve za uvođenjem šerijata, pokrivanjem žena i zabranom vjerskih 'mješovitih brakova' ocijenili kao napad na načelo 'bratstva i jedinstva'". Možeš biti intelektualni ljevičar, ali govoriš protiv sebe ako citiraš jugoslovensku UDBA-u. Čalić je ponosna spisateljica knjige "Tito vječni partizan".
Njen otac Eduard Čalić, ugledni ljevičar, napisao je knjigu "Himlerovo carstvo", pišući o pobuni Bošnjaka 13. SS divizije u Villefrancheu.
Zija Sulejmanpašić, izuzetni publicista, u svojoj knjizi "13.SS divizija Handžar- istine i laži" Čaliću zamjera što neprimjereno forsirao tu riječ "handžar". Divizija je bila jednako opremljena oružjem i u uniformama kao i sve ostale njemačke jedinice. Ipak je iskazao poštovanje rijetkim preživjelim Bošnjacima Villefranchea. Iz nekoliko konclogora u kojima su bili bačeni i gdje su masovno umirali u teškim uvjetima, od gotovo hiljadu izvučeno ih je 50, a jedva je 39 stajalo na nogama i bilo spremno za transport u domovinu. Čalić piše da im je njemački komandant Kolb držao oproštajni govor i poručio da će sada, "nakon svega znati na kojoj strani treba birati saveznike". Dogodilio se nešto neočekivano. "Počeli su proklinjati Hitlera i Himmlera i na maternjem jeziku uzvikivati da će jednom doći dan kada će osvetiti svoje ubijene drugove... Stalno su spominjali Hitlerovo i Himmlerovo ime zajedno s uvredama. Lagerfurer pomalo iznerviran pita me je : 'Što govore?'. Spremno odgovaram: 'Gospodine Lagerfurer, zahvaljuju vam se na blagom postupku i kliču Fuhreru i Raeisfurehru za milost koju su uživali'."
Ti ponosni Bošnjaci su tako bili spašeni od nastavka terora. Nasuprot tome, tekst Čalićeve kćerke kao da zagovara nastavak onih strašnih patnji koje su proživjele Sarajlije.
Ovu francusku porodičnu epizodu govorim jer u ovom pamfletu, nedostojnom jedne univerzitetske profesorice, Čalić optužuje Aliju Izetbegovića da je održavao kontakte s iranskim režimom ajatolaha Homeinija. Njen otac Eduard je studirao i živio u Francuskoj, obitelj Čalić je duboko vezana za Francusku u kojoj je uživao azil imam Homeini i upravo iz te je zemlje krenuo u Iran po svoju i slobodu svog naroda. Ova prepisana izmišljotina o Izetbegoviću je u originalu optužnice prije 42 godine odvela desetinu ljudi na tešku i dugotrajnu robiju.
Za riječ se u međuvremenu javio i Aleksandar Vuković, Nikšićev socijaldemokrata, da začini sa jeftinom pričom o islamskom terorizmu. Nadrobio je svega i svačega, pa ne treba ljudima umornim od dnevnih političkih obračuna prenositi te šuplje storije. Treba samo reći da svjedočimo stereo napadima na Bošnjake i prastarim optužbama za islamski terorizam. Prisjetimo se tvrdnji koje je lansirala srpska strana nakon genocida u Srebrenici da su oni ustvari ubijali teroriste. Istina, ubijali su od beba do majki, starica i staraca, ali teroriste. Napadi su očito koordinirani i ne biraju se sredstva za proizvodnju laži.
U septembru 2021. u srcu izbornog okruga Christiana Schmidta, održan simpozijum pod nazivom Evroatlanske perspektive BiH, koji je organiziralo Njemačko atlansko društvo (Deutsche Atlantische Gesellschaft), kojim je predsjedavao Schmidt, sada visoki predstavnik u BiH. Bili su tu ministar u više njemačkih vlada Wolfgang Schäuble i historičarka Marie Janine-Čalić. U jednom trenutku se za riječ javila dr. Čalić i počela govoriti o Srebrenici:
"Četvrt stoljeća nakon okončanja rata. Srbi odbijaju da događaje u Srebrenici nazovu genocidom. Zašto? Jer je Srebrenica metafora za visoko politička pitanja i jer otvara pitanja ko je odgovoran za rat i masovne zločine, kako shvatamo svoju srpsku naciju i kako definiramo našu prošlost?"... "Nacionalistički orjentirani Bošnjaci su", nastavlja Marie-Janine Čalić, "od Srebrenice napravili "izabranu traumu" (chosen trauma). Srebrenica takvima do danas služi kao argumenat da "kategorički isključe podjelu vlasti i pomirenje sa Srbima".
Dr. Čalić dovodi u pitanje genocid u Srebrenici tako što daje za pravo srpskom negiranju, praveći tragičnu konstrukciju da je "Srebrenica metafora za visoka politička pitanja", a ne stravičan zločin genocida presuđen na dva međunarodna suda. Po njoj se tom "metaforom za visoka politička pitanja" traže dokazi "ko je odgovoran za rat i masovne zločine". Historičarka Čalić svakako zna da je odgovore dalo međunarodno prvosuđe svojim presudama. Nije jedino jasno zašto onda ne tretira drugu stranu ove svoje dileme: Ona također zna da srpska strana uporno, od političkog vrha do političkog dna, negira genocid u Srebrenici pa je i bošnjački odgovor još odlučnije čuvati historijsko pamćenje.
