Ako postoji jedna stvar koja je dugo definirala političku karijeru izraelskog premijera Benjamina Netanyahua, to je Iran.

Umirovljeni general Isaac Ben Israel jednom je opisao Netanyahuove napore da nagovori SAD da izađu iz nuklearnog sporazuma kao "najveću stratešku grešku u historiji Izraela", onu koja je samo gurnula Iran bliže nastojanju da stekne nuklearno oružje kao sredstvo odvraćanja.

Decenijama je Netanyahu Iran prikazivao kao egzistencijalnu prijetnju jevrejskom narodu, sugerirajući da će Iran, čim stekne nuklearne vojne kapacitete, odmah napasti Izrael.

Apsurdnost ovih tvrdnji, koje zanemaruju Iran kao suverenu državu s više od 90 miliona stanovnika i vlastitim unutrašnjim izazovima, ne može se dovoljno naglasiti.

Nijedna od zemalja koje posjeduju nuklearne kapacitete ne žuri da ih upotrijebi. Osim toga, izazivanje krvavog sukoba sa zemljom veličine i strateške dubine Irana oduvijek je bila loša ideja.

Donedavno je Netanyahuova želja za napadom na Iran doživljavana negativno čak i unutar izraelskog odbrambenog establišmenta, a bivši šef Mossada Meir Dagan još je 2011. tvrdio da bi napad na Iran samo ubrzao njegov put do nuklearne bombe, nazivajući to "najglupljom stvarju koju je ikada čuo".

Dakle, nisu samo bivši američki predsjednici predvidjeli posljedice kojima danas svjedočimo usred zajedničkog izraelsko-američkog rata protiv Irana.

Pomjeranje ravnoteže

Ipak, posmatrajući Netanyahuove uzastopne izborne pobjede od 2009. do danas, uz izuzetak od godinu i po "Vlade promjena", možemo uočiti značajan trend. Netanyahu je preoblikovao izraelsko vojno i sigurnosno vodstvo, uskladivši ga sa svojom voljom i praktično ne ostavljajući prostor za opoziciju unutar odbrambenog establišmenta.

Nadalje, uprkos Netanyahuovom neuspjehu da uvjeri svijet da Iran predstavlja egzistencijalnu prijetnju jevrejskom narodu, postigao je nezapamćen uspjeh na domaćem terenu, a ankete u martu pokazale su da više od 80 posto izraelske javnosti podržava rat. Svi opozicioni lideri su mu, također, pružili podršku.

Za Netanyahua, ovaj rat je trebao biti vrhunac sukoba koje Izrael vodi decenijama, potpuna antiteza obavještajnim i vojnim neuspjesima od 7. oktobra 2023. godine.

Odgovor na 7. oktobar trebao je biti poraz Irana. Međutim, ne samo da su ratni ciljevi ostali neispunjeni, već je i pozicija Teherana u odnosu na Washington znatno ojačala, do te mjere da sada vodi rat iscrpljivanja protiv SAD-a oko plovnih puteva u Hormuškom tjesnacu, što je problem koji nije postojao 27. februara.

Posljedice rata sežu i dalje, do kolapsa čitave sigurnosne paradigme koju je sam Netanyahu izgradio oko Irana.

Da stvar bude gora po izraelskog premijera, tajming rata trebao je odlučiti ne samo o sudbini Irana, već i o oktobarskim izborima. Ravnoteža između vlade i opozicije sada se mijenja u korist opozicionih stranaka. Netanyahuov odgovor bio je pokretanje još jednog rata, ovog puta protiv samih državnih institucija.

U prošlosti je Netanyahu koristio diskurs o politici identiteta kao mehanizam za zamjenu izraelskih elita i postavljanje desničarskih, ideoloških figura na ključne pozicije. No, njegovo ponašanje postalo je toliko ekstremno da su se čak i ljudi koje je sam imenovao okrenuli protiv njega. Najbolji primjer je bivši glavni tužilac Avichai Mandelblit, koji je na kraju odlučio optužiti Netanyahua za korupciju.

Sukob na pomolu

Shvativši, možda, da puko preslagivanje izraelskih elita nije dovoljno, Netanyahu se okrenuo napadima na državne institucije – od slabljenja uloge glavnog tužioca, preko targetiranja javnog servisa, do vođenja nemilosrdnog rata protiv pravosudnog sistema.

Tek prošle sedmice, izraelski ministri otvoreno su govorili o prkošenju presudama Vrhovnog suda, efektivno prijeteći ustavnom krizom. U međuvremenu, direktor Shin Beta David Zini, kojeg je imenovao Netanyahu, snimljen je na privatnom događaju, što ukazuje na to da je odabran za tu ulogu zbog svoje lojalnosti političkom vrhu.

Ova izjava mogla bi se pokazati ključnom u kontekstu predstojećeg sukoba između izvršne i sudske vlasti u Izraelu.

Uprkos Netanyahuovom ogromnom utjecaju na odbrambeni establišment, on i dalje ne može u potpunosti odbiti zahtjev vojnog vrha da se naloži regrutacija pripadnika haredi zajednice (ultraortodoksnih Jevreja).

Netanyahuove vojne avanture od 7. oktobra pogoršale su izraelsku krizu na svim frontovima. Nakon skoro tri godine borbi, nedostatak ljudstva postao je ozbiljan problem. Ipak, vođena izbornim kalkulacijama i strahom od gubitka haredi koalicionih partnera, Netanyahuova vlada progurala je zakone kojima se mladim haredi muškarcima, koji izbjegavaju vojnu službu radi izučavanja Tore, daju proširene privilegije.

Istovremeno, Netanyahu priznaje da Likud, s obzirom na trenutnu situaciju, vjerovatno neće ostvariti povoljne izborne rezultate. Sada forsira temeljne promjene u stranačkom izbornom sistemu koje bi mu omogućile da lično imenuje osam kandidata na listu Likuda, što je izazvalo strah od unutarstranačke pobune.

Netanyahu sada shvata da neuspjeh rata protiv Irana nije samo još jedna neuspješna vojna kampanja, to je presudan događaj koji bi mogao okončati njegovu političku karijeru. Svako ko je pratio njegove govore, posebno u posljednje dvije godine, ne može zanemariti mesijanske elemente utkane u njegove izjave. Njegove riječi otkrivaju čovjeka uvjerenog u vlastitu historijsku sudbinu.

Sada, dok se kula od karata koju je sagradio počinje rušiti, Netanyahu se neće zaustaviti ni pred čim kako bi izbjegao lični slom, čak i ako to znači urušavanje države i njenih institucija samo da bi on preživio, piše Middle East Eye.