Kada se Sovjetski Savez raspao 1989. godine, Kuba je utonula u neviđenu krizu koju je Fidel Castro nazvao "Posebnim periodom". Energetska, trgovinska i finansijska ovisnost ostrva o nedavno raspadnutom socijalističkom bloku rezultirala je nestašicom goriva, hrane i sirovina, kao i padom BDP-a za više od 40 posto u samo tri godine.

Danas mnogi koji se sjećaju devedesetih na Kubi pronalaze paralele sa sadašnjom krizom, koja se pogoršala otkako su SAD preuzele kontrolu nad Venecuelom, glavnim dobavljačem goriva za ostrvo.

Jedna fraza – "nema nafte" – utječe na svaki aspekt svakodnevnog života Kubanaca. Nestašica goriva dovela je do redukcija struje, otežanog pristupa osnovnim namirnicama i, naravno, ograničenog prijevoza. Ulice Havane sada su gotovo prazne, bez autobusa i automobila, osim nekolicine šarenih starih američkih kabrioleta koji prevoze ono malo turista koji se još uvijek usuđuju posjetiti ostrvo.

Ono što se vidi, i to sve češće, jesu električni motocikli, skuteri i rikše, uz bicikle.

- Bicikl je kubansko prevozno sredstvo. Kad god u ovoj zemlji dođe do krize, prvo što nestane je gorivo. Tada sve postane veoma skupo... pa je bolje voziti bicikl. Jeftinije je, brže i, osim toga, dobijete više energije - kaže Yoan, 52-godišnji ribar, dok se rukama oslanja na svoj bicikl na Maleconu, šetalištu i morskom zidu koji se proteže uz obalu Havane.

Prisjeća se da su prije devedesetih postojali ruski bicikli. Zatim, kada je počeo Posebni period, počeli su stizati kineski bicikli.

- Ovo je bila zemlja puna bicikala - govori on.

Kako bi nadoknadila nedostatak motornog saobraćaja, vlada je uvezla više od milion bicikala iz Kine, prodajući ih po smiješno niskim cijenama ili ih direktno dodjeljujući državnim službenicima. Isabel je bila jedna od tih službenica. Godine 1993. radila je kao direktorica sporta u Santiago de Cubi, drugom najvećem gradu, smještenom na krajnjem istoku zemlje. U to vrijeme vozila je Forever '26. Isabel je koristila bicikl za posao, a dio njenih obaveza bila su svakodnevna putovanja u susjedne općine poput El Cobre, udaljene oko 24 kilometra od Santiaga.

- Posebni period je transformirao urbani pejzaž Kube. Odjednom je na ulicama bilo mnogo bicikala, a tek poneki automobil - opisuje ona.

Jasni ciljevi

Kuba, iduća meta Donalda Trumpa

Prisjeća se kako su se pravili i stalci za bicikle, "od armature, željeza, čega god je bilo". Ovi stalci postali su "produžeci" škola, fabrika i radnih mjesta. Kasnije je "sve to postalo anahrono, jer smo na kraju izašli iz Posebnog perioda... i ljudi su prestali voziti bicikle".

Činjenica da se procvat biciklizma poklopio s krizom urezana je u sjećanje mnogih Kubanaca – do danas je automatska povezanost bicikala i oskudice uobičajena. Neki, poput Yassera Gonzaleza Cabrere, vlasnika projekta Citykleta u Havani, čak govore o "traumi" koju pokušavaju izliječiti. Od 2015. godine ovaj energični informatičar – porijeklom s Isla de la Juventud ("Ostrvo mladosti"), koji se preselio u Havanu na studije – organizira biciklističke događaje u gradu, poput "Biciklističke Havane" (Bicicletear La Habana), koja se održava prve nedjelje u mjesecu. U svojim najboljim danima okupljao je i do 200 biciklista. Njegova motivacija je širenje prednosti ovog načina prijevoza i pomoć u transformaciji uvjerenja koja su duboko ukorijenjena u kubanskoj kulturi.

- Bicikl je autonomija i Sloboda. Biciklizam mi je mnogo dao - potvrđuje on.

Obrazovni aspekt Cityklete sada je glavni stub projekta, budući da su gradske biciklističke ture obustavljene zbog nedostatka turizma. Zajedno s drugim, jednako strastvenim mladim ljudima, Yasser vodi kurs "Nauči voziti", koji se održava svakog radnog dana poslijepodne u parku u havanskom naselju Vedado, gdje 12 ljudi uči voziti bicikl, piše El Pais.

- Cilj nam je bio 100, a već imamo više od 250 upisanih - kaže on, pomalo zatečen, ali vidno sretan. Iako je većina iz komšiluka, prijavili su se i stanovnici Havane iz udaljenijih općina poput Diez de Octubre i Boyerosa. Postoji još jedna zanimljiva činjenica – 84 posto polaznika su žene.

Dayelis je 20-godišnjakinja koja studira računovodstvo i finansije na Univerzitetu u Havani. Dugo je namjeravala naučiti voziti bicikl, a nedavno se konačno odlučila na taj korak.

- Vidim ljude na ulici kako voze bicikle i mislim da je to prelijepo... volim osjetiti brzinu dok se spuštam nizbrdo. To je tako uzbudljivo - kazala je.

Iako živi blizu univerziteta, zamišlja sebe kako biciklom ide na predavanja kada se nastava vrati uživo. No, prije svega, zamišlja kako se vozi gradom i na kraju posmatra zalazak sunca na Maleconu.

Citykleta promovira bicikl ne samo kao efikasno prijevozno sredstvo, već i kao način uživanja u slobodnom vremenu. Za Yassera, "ljudi odgađaju uživanje u životu čekajući trenutak blagostanja... iako postoje mnoge stvari koje se već sada mogu doživjeti biciklom". Naprimjer, istraživanje zelenih površina u gradu ili odlazak na more na kupanje, a zatim na sladoled.

- Obaviti dvije ili tri stvari u jednom popodnevu autobusom je nemoguće, ali s biciklom je to vrlo jednostavno - objašnjava on.

Imaju li efekta sankcije?

Zašto sankcije ne ruše kubanski režim

Prema njegovim riječima, prosječni Kubanac je danas veoma udaljen od uživanja, jer živi "u režimu preživljavanja".

Prilikom osmišljavanja svog obrazovnog programa, Yasser je crpio inspiraciju iz biciklističkih organizacija u Belgiji i SAD-u: Pro Velo i League of American Bicyclists. Proučavao je njihove metode kako bi razumio njihovu primjenu u Briselu i New Yorku; potonje su se pokazale korisnijim jer su saobraćajni zakoni sličniji onima na Kubi. Tako je razvio vlastiti program za Havanu. Projekt je predstavio njemačkoj ambasadi, koja je obezbijedila 12 bicikala, teretni bicikl, komplet za popravke i lokote.

Zahvaljujući tim materijalima, inicijativa je sada operativna. Ipak, Yasser je zabrinut kako će je dugoročno održati. Osim održavanja bicikala i najma garaže, on simbolično plaća instruktore poput Daniela, koji ima 23 godine i u ovo doba dana pronalazi "sreću, spokoj i mir". Sviđa mu se zajednica koju je Citykleta stvorila. Ova aktivnost mu također omogućava da "pobjegne od redukcija struje i briga kod kuće", objašnjava on.

Na sigurnoj udaljenosti, Elisa i Ernesto – od 55 i 59 godina – posmatraju nastavu. Oni su Dayelisina majka i očuh. Ernesto je oduvijek vozio bicikl, a posljednjih nekoliko godina ima Shimano koji mu je brat poslao iz Amerike. Dodao je sjedište kako bi mogao voziti i Elisu. Oboje rade u naselju Casino Deportivo, u četvrti Cerro, i tamo putuju zajedno biciklom – oko petnaest kilometara po pravcu.

- Automobili su preskupi, to nije moguće. Osim toga, bicikl vam daje energiju - primjećuje Ernesto.

Anette također sa znatiželjom posmatra nastavu. Kaže da razmišlja o prijavi jer, iako ima automobil, kod kuće ima goriva samo "za mjesec dana". Kad ga nestane, uzdiše: "Morat ću voziti bicikl ili električni motocikl... dakle, moram uskoro naučiti."

Isabel, koja je naučila voziti bicikl kao odrasla osoba, ističe da "mnogi ljudi brišu prašinu sa svojih starih bicikala kako bi ih ponovno koristili". Prije bicikla Forever koji je koristila u Santiagu, dobila je bicikl Minerva dok je bila delegat Saveza komunističke omladine (UJC). Za nju je promocija biciklizma devedesetih "bila jedna od mnogih akcija koje je osmislio Fidel kako bi se pružio otpor i nastavio život u svim sferama", potvrđuje ona.

- To je bila demonstracija otpornosti našeg naroda, a da se pritom ne gubi napredak iz vida - nastavila je.

U međuvremenu, Yasser priznaje da je biciklizam dobra opcija u trenutnom kontekstu, ali ne želi se zadržavati na toj vezi.

- Povezivanje biciklizma s krizom je kontraproduktivno, jer se time sugerira da će to biti samo privremeno. Želim promovirati biciklizam kao način života, kao alat za život koji vam omogućava da ostvarite stvari koje trenutno nemate - kaže on.