Kada je zvanično završena gradnja tekije nakšibendijskog tarikata u Olovu 28. avgusta 2006. godine, bio je to i službeni početak sufijskog života u tom kraju. Tekija i Nuri turbe su postali jedinstveni kompleks, a sagrađeni su od kamena koji je korišten i u uređenju kapija i avlijskih zidova obližnjih kuća. Turbe se nalazi na uzvišenju iznad grada uz samu ulicu i kao da je sraslo s kapijom i ogradom koja se nastavlja niz padinu do zidova same tekije. No u Nuri turbetu nema zemnih ostataka šehida. Na prvi pogled za laike neobično. No u arapskom svijetu je sasvim obično naći nuri tubeta izgrađena junacima koji su boreći se za domovinu i vjeru šehidili na Allahovom putu. Vrijeme im je pozaboravljalo imena, ali je stanište ostalo šehidsko. Nije rijetkost da se jednom šehidu podigne više turbeta. To je kod nas u Bosni i Hercegovini slučaj sa epskim junakom Alijom Đerzelezom. Objašnjenje je da postoje kudre-deve koje nosaju šehide po dunjaluku i zato svako turbe njima podignuto, bez obzira na to koliko ih je, može biti njihovo stanište. Jedno od takvih je i Nuri turbe u Olovu. U nastavku čitajte priču o izgradnji tekije u Olovu koja je neraskidivo povezana s gradnjom Nuri turbeta neznanom šehidu. Autorici ovog teksta svojevremeno ju je ispričao hizmećar tekije i turbeta Sead Mešić.
Kuća u kojoj se 100 godina nije rodilo dijete
Na mjestu sadašnje tekije bila je kuća njegovog pradjeda po majci Avdije Karahmetovića, uglednog trgovca, izgrađena 1876. godine.
"U tom vaktu pravljena je da bude lijepa kuća, mada meni nikada nije bilo jasno po čemu je bila lijepa. Pogotovo kada uzmem u obzir njene gabarite. Šest sa devet metara, sa čardacima i nekakvim mutvakom u avliji, pokrivena šindrom". Sead je svoj stav prema pradjedovoj kući pravdao je možda i subjektivnim utiskom, jer je rođen nakon 2. svjetskog rata i vidio trgovce kako i koliko zarađuju pa je mislio da je i njego pradjed trebao tako.
"Bilo je u toj kući i oko nje nešto pobrkano, jer se tu još od 1905, dakle punih 100 godina nije rodilo dijete. Pritom, u svakoj generaciji majčine familije djeca su vrlo rano ostajala jetimi. Moju majku je odgojila moja rahmetli nena – kako sam je zvao, jer nisam upamtio pravu – a to je ustvari bila tetka moje majke, a koja je ostala siroče kada je imala tri godine pa su je ona i njen muž podigli na noge dok se nije udala i rodila sestru i mene. Bila je izuzetno lijepa žena, ne samo pojavom. Ali, nešto joj je bilo stalo da se bunar u avliji zatrpa. Njen muž je to i učinio."
Bila su to vremena kada su mnogi živjeli u džahilijetu, ali negdje duboko u srcu nosili su vjeru. U toj kući počele su se dešavati neobične stvari. Bilo je i takvih koje se manifestiraju kao prisustvo nečega što ne vidiš, ali osjetiš: sve se trese kao da kroz kuću prolazi krdo konja ili kordon vojske, dok se jedna vrata zatvaraju a druga otvaraju. Rodbina je čula za to, dolazila da provjeri i isto su doživljavali.

Odbrenje iz svijeta nevidljivog
U isto vrijeme u Olovu je zaiskrio nakšibendijski tarikat, kojem je srcem bio okrenut i Sead. Šejhovi i njihovi učenici-muridi imali su nijet za izgradnju tekije te su tražili odobrenje iz svijeta gajba, onog ruhanskog. Deset godina su čekali na poruku gdje će biti izgrađena i dočekali je 1997. Tada je „rečeno“: Bit će na mjestu stare kuće Seadovog pradjeda, odnosno tetke njegove majke koju je zvao nenom.
"Poruka je bila da prvo zatrpani bunar dovedemo u red, da ga očistimo, kako bi voda koja tu kasnije bude dolazila – bila čista. Uredite to i čekajte, rečeno nam je. Kada smo Hajro i ja to očistili, na red dolazi ono mjesto. Ukoso od bunara u brdu bila je živa rezdelija gdje je bio kabur tog šehida. Nije mogao tu ostati i pitali smo bolji svijet od nas gdje ćemo ga napraviti. Jedan od nas je dobio zadatak da zatraži ruhansku potvrdu za mjesto koje sam odredio, a on je poslije toga bio ljut na nas zato što mu nismo rekli da može imati neugodnosti dok to pita, jer je bio napadnut. Ali, on je ukabulio i ipak upitao za to mjesto i dobio odobrenje. Tek kada smo to dvoje završili, bunar očistili i kabur napravili, mogli smo nastaviti s gradnjom naše tekije."
Kako za tako obiman i ozbiljan posao nije bilo novca, u prvoj poruci, kada je trebalo da očiste bunar, kazano im je da samo započnu, a drugi ljudi će sve to završiti. Tako je i bilo. U početku je nekoliko ljudi došlo da pomogne svojim radom i priložili neko 100, neko 200 maraka. Bilo je to dovoljno da se plate radnici za jedan dan. Sutradan dolazi dobri čovjek iz Bihaća i daje onoliko novaca koliko je potrebno za nastavak radova. Drugi dan, čovjek s Kosova. I malo-pomalo tekija bi završena. Tako Nuri turbe i nakšibendijska tekija, kasnije nazvana "Šejh šehid Mehmed-ef. Hafizović" postadoše kao jedno.

