Oktobarski rat, poznat i kao Jomkipurski rat u Izraelu te Ramazanski rat u arapskom svijetu, izbio je 6. oktobra 1973. godine, kada su Egipat i Sirija iznenada napali Izrael. Ovaj sukob predstavlja jedan od najvažnijih vojno-političkih trenutaka u savremenoj historiji Bliskog istoka. Osim po intenzitetu borbi i strateškim manevrima, rat je značajan jer je otvorio vrata ozbiljnom mirovnom procesu i promijenio odnose između arapskih zemalja, Izraela i svjetskih sila. Njegove posljedice odrazile su se i na globalnom nivou – politički, ekonomski i diplomatski.
Neposredni povod ratu bio je vojni i politički poraz arapskih zemalja u Šestodnevnom ratu 1967. godine, kada je Izrael u samo nekoliko dana zauzeo Sinajski poluotok (od Egipta), Golansku visoravan (od Sirije), te Zapadnu obalu i Istočni Jerusalem (od Jordana). Ti gubici teško su pogodili arapski svijet, a posebno Egipat, kojem je Sinaj bio od strateške i simbolične važnosti. Uprkos pozivima međunarodne zajednice – posebno putem Rezolucije 242 Vijeća sigurnosti UN-a – Izrael se nije povukao s okupiranih teritorija, a pregovori su bili u zastoju. Egipatski predsjednik Anwar el-Sadat i sirijski predsjednik Hafez al-Assad zaključili su da će jedino vojni pritisak natjerati Izrael i međunarodne aktere na ozbiljan dijalog.
Rat je započeo iznenadnim napadom na izraelske položaje na Sinaju i Golanu, u trenutku kada je izraelska vojska bila djelimično demobilisana zbog obilježavanja Jom Kipura, najsvetijeg dana u jevrejskom kalendaru. Egipatske snage uspješno su prešle Sueski kanal i probile izraelsku Bar-Lev liniju, dok je sirijska vojska napredovala na Golanskoj visoravni. Početni uspjesi arapskih vojski izazvali su šok u izraelskoj javnosti i političkom vrhu. Međutim, Izrael je brzo mobilisao svoje rezerve i preokrenuo tok rata. Snažnom vojnom intervencijom i uz ogromnu pomoć Sjedinjenih Američkih Država – kroz zračnu operaciju "Nickel Grass", kojom je dostavljana vojna oprema – izraelska vojska zaustavila je arapsko napredovanje. Na južnom frontu, Izrael je prešao na zapadnu obalu Sueskog kanala i opkolio egipatsku Treću armiju, dok je na sjeveru potisnuo sirijske snage nazad prema Damasku.
Ključnu ulogu u završetku rata odigrao je Henry Kissinger, tadašnji američki državni sekretar, koji je proveo tzv. “shuttle diplomaciju“, putujući između Tel Aviva, Kaira i Damaska, pokušavajući dogovoriti prekid vatre. Kissingerov glavni cilj bio je očuvanje izraelske sigurnosti, ali i jačanje američkog utjecaja u regiji, posebno kroz Egipat koji se sve više distancirao od Sovjetskog Saveza. Sjedinjene Američke Države željele su spriječiti dalju eskalaciju sukoba koja bi mogla uključiti direktni vojni angažman Sovjetskog Saveza. Iako je Izrael bio u prednosti na ratištu, Kissinger je izvršio pritisak na izraelsko rukovodstvo da zaustavi dalji prodor, kako bi se izbjegla šira konfrontacija velikih sila. Rezultat tih pregovora bila je Rezolucija 338 Vijeća sigurnosti UN-a, usvojena 24. oktobra 1973. godine, kojom je pozvano na trenutan prekid vatre i početak mirovnih pregovora na temelju ranijih međunarodnih dogovora.
Iako rat nije završen jasnom vojnom pobjedom, Egipat je postigao važnu psihološku i političku pobjedu – obnovio je nacionalni ponos i pokazao da je sposoban organizirati i provesti ozbiljnu vojnu operaciju protiv Izraela. To je Sadatu omogućilo jaču poziciju u budućim pregovorima. Izrael, iako vojno nadmoćniji, postao je svjestan svojih sigurnosnih ranjivosti i pokazao veću spremnost na političke ustupke. Upravo je ovaj rat otvorio vrata kasnijim mirovnim inicijativama koje su kulminirale 1978. godine potpisivanjem Camp David sporazuma između Egipta i Izraela, pod pokroviteljstvom američkog predsjednika Jimmyja Cartera. Kao rezultat toga, 1979. godine Egipat je postao prva arapska država koja je priznala Izrael, a zauzvrat je povratio cijeli Sinajski poluotok.
Ne smije se zaboraviti ni širi globalni uticaj ovog sukoba. Kao odgovor na zapadnu podršku Izraelu, arapske članice OPEC-a uvele su naftni embargo protiv SAD-a i drugih zapadnih zemalja, što je izazvalo globalnu energetsku krizu, rast cijena nafte i ozbiljne ekonomske posljedice širom svijeta. Rat je, dakle, utjecao ne samo na Bliski istok, već i na svjetsku ekonomiju i odnose velikih sila.
Oktobarski rat bio je historijska prekretnica. Egiptu i arapskom svijetu donio je novu vrstu političke snage, Izraelu pokazao granice vojne moći bez snažne diplomatske strategije, a svijetu signalizirao koliko je Bliski istok geopolitički osjetljiva i nestabilna regija. Uloga Henryja Kissingera u poslijeratnim pregovorima bila je presudna za smirivanje tenzija i usmjeravanje regije prema političkom dijalogu.
Također, ovaj sukob je na simboličan način označio i promjenu prioriteta u arapskoj politici. Iako je Palestina bila dugogodišnje središte arapske solidarnosti i otpora protiv izraelske politike, Oktobarski rat nije bio vođen zbog palestinske teritorije ili prava, već primarno radi povratka nacionalnih teritorija Egipta i Sirije. Time je, implicitno, signalizirano da će arapske države u budućnosti prvenstveno slijediti vlastite nacionalne interese, a ne nužno zajednički arapski front u odbrani Palestine. U godinama koje su uslijedile, taj trend je postao sve očitiji — naročito nakon što je Egipat potpisao mirovni sporazum s Izraelom i priznao njegov suverenitet, bez rješavanja palestinskog pitanja. Oktobarski rat je, dakle, ne samo promijenio odnose na terenu, već je i otvorio novo poglavlje u arapsko-izraelskim odnosima, u kojem Palestina više nije bila jedina ili centralna tačka zajedničke borbe.
