Ono što je bila tragedija sad već davnog aprila 1992. godine, danas se reprizira, ali kao farsa.

Prisjetimo se samo tadašnjih protesta "Za mir", održanih već na samom završetku puzajuće okupacije Bosne i Hercegovine od strane JNA, koja će uskoro postati Vojska Srpske Republike Bosne i Hercegovine, a na kojom su okupljene, većinom bošnjačke, sluđene mase zahtjevale od te iste JNA da izvrši puč i "smijeni nacionaliste na vlasti" te uvede vojnu diktaturu. Takva suicidalna glupost je spriječena jedino paničnom reakcijom struktura SDS-a, koje su terorističkim činom od gotovog napravili veresiju a od munjevitog puča, koji bi vjerovatno bio i međunarodno priznat, krvavi višegodišnji rat.

Sama činjenica da ova tema nikada nije do kraja obrađenja u bošnjačkoj javnosti, da je i danas malo poznato da su protesti krenuli dolaskom nekoliko lica sa transparentnima i megafonima iz pravca kasarne u Lukavici na Trg Ive Lole Ribara na Dobrinji 1, da su kolovođe bili krajnje mutni tipovi koji su i danas javno aktivni, da su poticali izbezumljenu masu da skandira protiv legalnih vlasti koje su već organizovale odbranu države te da se i danas cijela ta bošnjačka tragedija tretira ambivalentno pokazuje da Bošnjaci: "Ništa nisu naučili, ništa zaboravili".

Ova stara izreka opisuje ljude koji odbijaju izvuči pouke iz prošlosti i ostaju zarobljeni u dogmama bez obzira na preživljeno iskustvo. Upravo je to danas slučaj sa Bošnjacima koji nisu naučili ništa iz vlastite tragedije i nisu zaboravili bezvrijedne i preživljene dogme. Zato nam se danas historija ponavlja kao farsa.

Danas Bošnjaci ne prizivaju JNA da zaštiti državu već OHR. No glupost je ista, čak i tragičnija zbog već preživljenog a potpuno neshvaćenog.

Upravo u tom duhu su iz Kruga 99, uznemireni odlaskom Visokog predstavnika Christiana Schmidta, no prije svega promjenom američkog odnosa spram Bosne i Hercegovine te sve očitije ideološko-političke sinergije zapadnih država sa političkim interesima srpskog i hrvatskog faktora, odlučili organizovati proteste ispred OHR-a protiv "završnog čina političke opsade gdje se pred očima javnosti odvija puzajuća likvidacija Bosne i Hercegovine".

No umjesto da se poziva na zbijanje redova a proziva zbog obespravljivanja bošnjačkog naroda od strane OHR-a, osnovna ideja je bila "alarmirati javnost"  te "postavili tri ključna, bedem-zahtjeva bez kojih BiH neće preživjeti: nema slabljenja OHR-a dok se ne provedu presude, nema relativiziranja odluka Ustavnog suda BiH  i, apsolutno, nema podjele državne imovine".

Iako su iz Kruga 99 pozvali na što masovniji odziv jer kako su tvrdili: "Mora nas doći najmanje 50.000! Ako nas dođe samo 3.000, potpisali smo kapitulaciju i dali smo im zeleno svjetlo da Christian Schmidt i PIC početkom juna legaliziraju podjelu državne imovine i teritorije onima koji je godinama ruše" broj okupljenih nije prešao ni stotinjak i to uglavnom starije životne dobi.

Još gore, u vremenu između objave poziva na okupljanje i samog skupa, parole su znatno ublažene te su ovim skromnim skupom dominirali zahtjevi da "OHR ostane a da Visoki predstavnik bude iz Evrope". Srpski i hrvatski mediji, uključujući i one iz Sarajeva poput klix.ba su jedva dočekali da ih ismiju. Tragikomedija.

Naravno svakome iole upućenom je bilo jasno da će ovi protesti propasti i prije nego što su počeli, ponajviše zbog toga ko ih je organizovao, sa kakvim zahtjevima i kojim povodom, naročito što se to isto desilo sa svakim prethodnim protestom.

Čak, čini se da je opetovano organizovanje ovakvih neuspjelih protesta u stvari "preventivna atrofija" bilo kakve grassroots pobune, smišljeno obesmišljavanje protesta kao alata narodnog bunta, umrtvljavnje kolektivnog nerva, poticanje skleroze instinkta za opstanak stalnom stimulacijom koja ne daje rezultate i koja je pogrešno usmjerena jer uporno ignoriše ogromnog slona u sobi - problem bošnjačkog obespravljivanja od strane OHR-a. Ukratko, politička onanija u cilju izazivanja političke impotencije.

Svaki od dosadašnih protesta je bio striktno usmjeren na posljedice a ne uzroke, a pride je još i godinama kasnio. Vrijeme za proteste, čak i ulične nemire i masovni građanski neposluh, je bilo prilikom formiranja nametnute Vlade Federacije kada su svi mehanizmi zaštite države otrgnuti iz ruku patriotskog i rodoljubnog dijela političke scene za koju je glasala većina naroda te stavljene u ruke izdajnika i secesionista.

No za sve ovo nisu toliko odgovorni organizatori protesta, koji samo popunjavaju nastali vakum onako kako znaju i umiju, već prije svega autentični predstavnici bošnjačke i probosanske politike, kulture i nauke.

Umjesto da su oni, pod suverenističkom parolom odbrane države i narodnih prava te traženjem ukidanja kriminalnih odluka OHR-a, organizovali i poveli proteste pozvavši na ulice stranačku bazu i sve patriotski opredjeljene građana te uveličavajući skup svojim prisustvom pravili pritisak "ulicom" te tražili maksimalno kako bi dobili barem nešto, oni su kukavički "outsourcali" proteste kojekakvim minornim organizacijama "građanske" provijencije da oni umjesto njih traže, ne povratak bošnjačkih prava i sloboda, ne uvažavanje bošnjačkih interesa, ne očuvanje bošnjačkih pozicija već tek ostanak OHR-a, te kolonijalne institucije koja je obespravila Bošnjake te time dovela državu pred raspad!

Zato protesti nisu imali sastav i enegiju neke navijačke tribine već penzionerskog izleta na Trebević pa su stoga i propali. Tako izgledaju privilegije bez obaveza, tako zvuči jedna politička kultura u raskoraku sa vremenom koja pati od preživljenog dogmatizma, te hronične bolesti bošnjačke politike.

I tu leži suština problema.

Baš kao što je prije tri decenije bilo tragikomično pozivati agresora da sačuva državu koju napada isto tako je suludo danas pozivati strani kolonijalni aparat, koji je prije nekoliko godina obespravio bošnjački narod suspenzijom Ustava i poništavnjem njihove političke volje, da spasi državu od krize koju je doslovno proizveo svojim slabljenjem bošnjačkog prodržavnog faktora a jačanjem hrvatskog i srpskog secesionizma. Naročito kada izgleda da će dolaskom novog Visokog predstavnika samo pojačati takvu praksu.

Vrijeme za kilave proteste, apelacije i saopštenja je prošlo, sada je trenutak je za organizovanje odbrane države i naroda, povratka takvih kapaciteta u vlastite ruke, zbijanja redova te konačnog slanja na smetljište historije sucidalne ideje da će Bošnjake i Bosnu i Hercegovinu spasiti iko osim samih Bošnjaka.

Nije 1992. godine, neće ni danas.