Prvi martovski dani 1992. godine u Sarajevu nisu bili obilježeni samo proslavom demokratske volje građana, već i brutalnim uvodom u četverogodišnju agoniju grada. Iako je tadašnja propaganda Srpske demokratske stranke uporno proturala narativ da su ulične blokade bile tek instinktivna reakcija na incident kod Stare crkve na Baščaršiji, historijska distanca i dokazi jasno ukazuju na to da je riječ o precizno tempiranoj vojnoj vježbi za potpunu izolaciju glavnog grada naše države.
Referendum o suverenosti, održan 29. februara i 1. marta, na kojem je skoro stopostotna većina od 64,3 posto izašlih birača podržala nezavisnost, poslužio je kao povod Radovanu Karadžiću i njegovim saradnicima da aktiviraju ranije pripremljene planove. Umjesto proslave slobode, Sarajevo je 2. marta osvanulo pod čizmom naoružanih i maskiranih grupacija koje su paralizirale život u gradu.
Komandni centar ove operacije nalazio se na desetom spratu hotela Holiday Inn, odakle je Rajko Dukić, upravljajući Kriznim štabom SDS-a, koordinirao postavljanje prepreka na ključnim tačkama poput Pofalića, Vraca i Grbavice. Presretnuti telefonski razgovori s Karadžićem, u kojima Dukić trijumfalno izvještava o potpunoj blokadi grada, nepobitno dokazuju da barikade nisu bile "narodno događanje", već hladno planiran vojni potez.
Dok je grad bio odsječen od svijeta, a građani hljeb kupovali s kamiona u strahu od snajpera, pale su i prve nevine žrtve čija su imena postala simboli početka stradanja.
Jedna od najtragičnijih priča tog marta vezana je za Trebević i Ramu Bibera. Ovaj radnik osiguranja sarajevske žičare stradao je dok je pokušavao sačuvati jedan od simbola grada. Ramo je s kolegom Abdulahom Rizvanovićem bio na gornjoj stanici Vidikovac kada su ih opkolile naoružane osobe u bijelim kombinezonima. U pokušaju da izvuku živu glavu bijegom kroz šumu, na njih je otvorena vatra. Biber je ubijen s više hitaca, uključujući i smrtonosni hitac u glavu. Iako je dolazna stanica žičare danas nazvana po njemu, njegove ubice do danas nisu privedene pravdi niti identificirane.
Surova sudbina zadesila je i sedamnaestogodišnjeg Kenana Demirovića u naselju Kobilja Glava. Mladić je ubijen mučki, s leđa, dok se vraćao s djedovog mezara. Tragovi koje je tadašnja policija pronašla vodili su direktno do kuće u koju su se napadači sakrili, ali su zločinci, koristeći prijetnju oružjem, uspjeli pobjeći prema susjednim selima. Uprkos dostojanstvenom apelu njegovog oca Adema da se ne kreće u osvetu, pravda nikada nije zadovoljena – Kenanov ubica nikada nije pronađen niti osuđen.
U atmosferi informativne blokade i nadolazećeg haosa, dok su na Jarčedolima padale prve granate i na Kozijoj ćupriji nicale nove barikade, postalo je jasno da se priprema nešto što će kasnije prerasti u najdužu opsadu u modernoj historiji. Međunarodni apeli, poput zahtjeva Francuske za slanjem mirovnih snaga, stizali su u grad koji je već počeo ispisivati svoje najkrvavije stranice historije.
Drugi mart 1992. godine tako ostaje upamćen kao dan kada je maska pala, a strateška priprema za uništenje jednog grada postala surova realnost na sarajevskim ulicama.
Početna
Najnovije
Najčitanije
Na vrh