Ima nečeg duboko ljekovitog i oslobađajućeg u pričama koje ne počinju pod svjetlima reflektora. Najveće priče, one koje imaju moć da transformišu naše živote i naša društva, često počinju u tišini. Priča o Nawal El Saadawi počinje upravo tako – jedne teške, tamne noći u malom selu Kafir Tahla. Djevojčica od samo šest godina, leži na hladnom podu kupatila, okružena osobama kojima najviše vjeruje, ženama iz svoje porodice.  U tom trenutku ranjivosti, ona doživljava traumu nasilnog uklanjanja klitorisa, čin koji je trebao da je utiša, da je ukalupi u rigidna očekivanja patrijarhata zamaskiranog u tradiciju.

Ponekad se, tamo gdje sistem očekuje da slomi duh, upali nezaustavljiva iskra. Taj rani, surovi susret sa brutalnošću nije ugasio Nawal. Naprotiv, probudio je u njoj otpor, jednu duboku, toplu unutrašnju vatru kojom će decenijama kasnije osvjetljavati i secirati društvene anomalije, donoseći iscjeljenje hiljadama žena širom svijeta.

Uprkos svim očekivanjima i preprekama koje su joj stajale na putu, Nawal se školovala. Postala je, zahvaljujući podršci svog oca, ljekar, diplomiravši na Univerzitetu u Kairu 1955. godine. Svoju misiju započela je tamo gdje je bila najpotrebnija – u ruralnim sredinama delte Nila. Njena medicinska praksa nikada nije bila svedena samo na hladnu biologiju ili ispisivanje recepata. Radeći sa seljankama, predivnim, snažnim felahinkama, Nawal je uvidjela ono što mnogi ljekari prije nje nisu željeli vidjeti: neraskidivu, bolnu vezu između siromaštva, nedostatka obrazovanja i fizičkog nasilja.

Ona je shvatila da bolesti ovih žena nisu samo medicinski slučajevi koje treba tretirati lijekovima. One su bile direktna posljedica državnog i porodičnog ugnjetavanja, vapaj tijela koje pati pod teretom nepravde. Ta duboka, empatična spoznaja natjerala ju je da svoju medicinsku torbu zamijeni perom. Olovka je postala njen skalpel, a riječi njen lijek za bolesno društvo.

Žena u tački nula: Anatomija naše unutrašnje slobode

Iz tog neposrednog, dirljivog iskustva sa onima koji žive na marginama nastalo je njeno remek-djelo, roman Žena u tački nula (1975). Kroz lik Firdaus, žene osuđene na smrt, Nawal nam nudi jedno od najdubljih psiholoških promišljanja o slobodi. Ona analizira koncept "tačke nula" – tog strašnog, ali istovremeno čudesnog trenutka u kojem gubimo sve, pa samim tim gubimo i strah.

Koliko se nas danas, u ovom modernom svijetu prepunom hiper-očekivanja, stresa i kulture beskrajnog dokazivanja, bori sa strahom od neuspjeha? Koliko nas pati od digitalnog sagorijevanja, plašeći se gubitka statusa? Nawalina priča nam šapuće radikalnu, utješnu alternativu: istinska moć djelovanja počinje tek kada prihvatimo da nemamo šta izgubiti. Njena Firdaus je u ćeliji smrti slobodnija nego na "slobodi" u svijetu koji ženu tretira kao robu. To je moćan podsjetnik da je "tačka nula" zapravo prostor rađanja naše autentične snage, naše ultimativne slobode da budemo tačno ono što jesmo.

Olovka za oči i toalet papir kao oružje istine

Put ove hrabre žene bio je popločan nevjerovatnim institucionalnim otporom. Kada je 1981. godine nepravedno zatvorena pod režimom Anwara Sadata, njena borba nije mogla biti ugašena. Poručila je svijetu: "Ništa nije opasnije od znanja u svijetu koji znanje smatra grijehom."  U mraku zatvorske ćelije, Nawal piše svoje memoare na običnom toaletnom papiru, koristeći olovku za oči. Ima li ljepše, poetičnije slike ženske otpornosti? Ono što je dizajnirano za uljepšavanje, postalo je instrument za ispisivanje najdubljih životnih istina.

Mnogo prije toga, 1972. godine, njena knjiga  Žene i seks  koštala ju je posla u Ministarstvu zdravlja. Bila je to prva studija u arapskom svijetu koja je žensko tijelo tretirala s poštovanjem koje zaslužuje, hrabro demaskirajući sakaćenje ženskih genitalija (FGM) kao instrument kontrole, a ne religijsku obavezu. Nawal je tijelo vratila ženi, dajući nam svima pravo da ga ponovo volimo i poštujemo.

Otpor, autentičnost i dekolonizacija duha

Nawal El Saadawi bila je vizionarka intersekcionalnosti mnogo prije nego što je taj termin postao popularan. Za nju, borba za ženska prava bila je neodvojiva od borbe za pravedniji svijet – svijet bez kolonijalizma, imperijalizma i surovog kapitalizma. Ono što posebno inspiriše jeste njena autentičnost; oštro je odbijala da bude svedena na "žrtvu" pred zapadnim pogledom.

Ona nije željela biti spašena tuđim metodama. Kritikovala je zapadni feminizam istom žustrinom kao i lokalni patrijarhat, podsjećajući nas da globalni sistemi dominacije često koriste maske moćnih žena – poput Margaret Thatcher ili Hillary Clinton – kako bi održali status quo. Nawal je pozivala na izgradnju autohtonog 'feminizma', onog koji niče iz naših vlastitih korijena, naših bolova i naših pobjeda.

Nawal El Saadawi preminula je 21. marta 2021. godine u Kairu, u 89. godini života. Umrla je u bolnici nakon duže bolesti, u periodu kada su njena djela bila prevedena na više od 30 jezika, a ona sama bila predmet brojnih sudskih procesa i prijetnji smrću od strane ekstremista. Njena smrt u krugovima egipatske intelektualne elite prošla je uz podijeljene reakcije, odražavajući polarizaciju koju je izazivala tokom cijelog svog javnog djelovanja.