U pripremi je četvrta knjiga Ramiza Salkića iz serijala "Genocidna namjera Bratunac 1992".
Ovaj projekat istraživanja i dokumentovanja zločina nad Bošnjacima Bratunca tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu započeo je sa pripremama i realizacijom 2018. godine.
Prikupljanje izjava preživjelih i druge relevantne građe rezultiralo je objavom prve knjige pod nazivom "Genocidna namjera Bratunac 1992. - zločini nad Bošnjacima Hranče, Repovca i Borkovca" 2021. godine.
Druga knjiga pod nazivom "Genocidna namjera Bratunac 1992. - zločini nad Bošnjacima Glogove" izdata je 2022. godine, a treća knjiga pod nazivom "Genocidna namjera Bratunac 1992. - zločini nad Bošnjacima Voljavice, Zalužja, Biljače, Bjelovca, Sikirića, Pirića, Zapolja, Tegara, Joševe, Jagodnje i Žanjeva/Abdulića" 2023. godine.
Salkić je danas objavio svjedočenje iz četvrte knjige, koje prenosimo u nastavku:
..."Odrastao sam i školovao se u Bratuncu kao siroče. Moj otac je ubijen 6 mjeseci poslije mog rođenja od ruke ozloglašenog četnika Petkovića...
Kao učenik i ratno siroče prešao sam vrlo trnovit put opredjeljujući se već tad, a i kasnije cijelog života, protiv nacionalizma, te sam tako vaspitavao i svoje troje djece...
Počele su se pojavljivati tzv. paravojne formacije Arkanovci" i "Šešeljevci" i razne druge, krenule su torture u smislu prozivki muslimanskog stanovništva na radnim mjestima, upadanja u kuće pijanih, nadrogiranih do zuba naoružanih vojnika zastrašujućeg izgleda, koji su pominjali nekakve spiskove, provjere, osude, prijave i ko zna šta sve ne.
Ljudi su odvođeni, zlostavljani, ubijani, telefoni prisluškivani, putevi blokirani, nije se moglo nikud i ništa, teška psihoza u zraku.
Jednom takvom prilikom moj stariji sin Sakib je odveden iz kuće, nakon čega je u dva tri navrata kuća pretresena, a svi ukućani maltretirani, te je navečer istog dana vraćen kući sa obrazloženjem da je podnesena prijava protiv njega, ali da je nakon svih provjera sve uredu.
Uprkos tome rečeno mu je da ne smije napuštati kuću, inače će mu ubiti svu porodicu. Moja kćerka koja je radila u Domu zdravlja kao ljekar, nakon pojavljivanja ranjenika iz područja Kula Grada biva otpuštena sa posla, krajem mjeseca aprila.
Ubrzo poslije toga, 10. maja 1992. godine u ranim jutarnjim satima počinje se odvijati horor strašniji od najstrašnijih filmova. Najprije moja supruga dobija obavijest da su u kući u centru Bratunca pronađene ubijene njena majka i sestra. Nismo se ni osvijestili od početnog šoka kada je počela pucnjava sa svih strana.
Moj sin i ja smo istrčali iz kuće i krenuli prema obližnjem brdu gdje je živio moj brat sa svojom porodicom, s ciljem da se negdje sklonimo, sakrijemo. Ubrzo međutim bivamo opkoljeni od strane naoružanih lica, mnogih mi poznatih ljudi, među kojima je i moj radni kolega M. Jovanović.
On mi je garantovao da mi se ništa loše neće desiti, pa sam ja pozvao i mog sina koji je nedaleko bio sakriven u grmlju da se preda, te smo pod pratnjom krenuli put grada, pri čemu nam se pridruživao sve veći broj naših komšija poznanika, gdje nam je bilo rečeno da ćemo biti transportovani do Kladnja.
Doveli su nas na igralište gradski stadion koje se nalazio nedaleko od moje kuće, na kome je već bio velik broj Bošnjaka među kojima i svi članovi moje porodice okruženi do zuba naoružanim četnicima...
Naše sprovođenje do škole su pratile u velikom broju okupljene naše komšije Srbi, pratili su nas do logora naoružane bivše radne kolege, cinično se smijali našoj nesreći i jadu, nerijetko dobacujući pogrdne riječi i psovke. Ubrzo smo uvedeni u fiskulturnu salu ispred čijeg sam ulaza vidio mnoge ubijene Bošnjake.
Među njima sam prepoznao Karić Dževada, Arifović Redžu, Ibišević Selmu, Karić Čamila i druge.
Ušavši u salu vidio sam 30 do 40 muškaraca koji su stajali uza zid, među kojima sam prepoznao i svog sina Sakiba, koji su bili krvavi, pretučeni i iznemogli. Mog sina su ranije prozvali i odveli sa stadiona. Odveo ga je njegov radni kolega Bučalina.
Slijedila su neviđena iživljavanja nad zarobljenicima. Udarali su nas kundacima, pucali, mučili i ubijali. Oko nas zarobljenih ljudi bile su zvijeri u ljudskom obliku.
Gledam meni poznata lica, izobličena i u krvi, moj prijatelj Abid sa rupom od metka medu očima, komšija Omer sa sinovima Amirom i Adisom na čijim je rukama izdahnuo. Tu je moj brat Mehmedalija i njegov mladi sin Samir ubijeni hitcima u glavu, i njegov stariji sin Nedžad koji je sa svojim komšijom Mirsadom iznio njihova mrtva tijela iz sale, koji se nikad više nije vratio u salu.
Nakon nekoliko sati traženi su dobrovoljci među kojima sam se i ja prijavio, te nam je naređeno da iznesemo sve mrtve iz svlačionica i kupatila.
Masa masakriranih, krvavih i beživotnih tijela, neki od njih su pokazivali znake života, utovareni su na kamione, nakon čega se vraćamo u salu, nastavlja se agonija, mučenje, pjevanje četničkih pjesama, premlaćivanje, ubijanje...
U jednom trenutku jedan od četnika mi je primijetio sat na ruci koji sam zaboravio dati na igralištu kad su nas pljačkali. Izbezumljen od bijesa i uz psovke strgnuo mi je sat s ruke, bacio ga na pod, a onda ga je smrskao snažnim udarcem kundakom. Potom me počeo snažno udarati kundakom po glavi i grudnom košu. Osjetio sam kako mi kosti pucaju, onesvijestio sam se. Po dolasku svijesti poslije ne znam koliko vremena, bio sam u istoj sali.
Gledao sam gdje mi je sin. Nije ga bilo. Panično sam ga tražio pogledom ali ga nije bilo među nama...
Svoga sina nisam više vidio, niti bratića Nedžada, niti mnogih drugih koji su izvedeni i ubijeni izvan sale.
Povremeno bi se između pucnjeva vani čula vriska i smrad zapaljenih ljudskih tijela uz komentar četnika unutra. "Vidite, majku vam tursku, kako smrdite"...
