Berlinski sporazum, potpisan 13. jula 1878. godine, označio je veliku prekretnicu u evropskom međunarodnom sistemu, testirajući sposobnost velikih sila da krizama upravljaju putem diplomatskih pregovora, a ne oružanim sukobima. Berlinski kongres je također odražavao širi politički kontekst ere u kojoj je bliska veza između teške industrije, tehnološkog napretka i vojne moći postajala sve očiglednija.

Danas međunarodna sigurnosna arhitektura ulazi u novu fazu u kojoj se vještačka inteligencija, bespilotni sistemi, integrirane mreže protivzračne odbrane i kibernetički suverenitet sve više prožimaju. Ova nova integracija odbrambene industrije, napredne tehnologije i državne moći može se opisati kao "neokrupistička" paradigma. U tom kontekstu, globalna moć ne zavisi samo od prerade sirovina ili masovne proizvodnje konvencionalnog oružja, već i od sposobnosti razvoja vrhunskih tehnologija, osiguranja kritičnih lanaca snabdijevanja i brze mobilizacije industrijske proizvodne infrastrukture.

Samit lidera NATO-a u Ankari, održan 7. i 8. jula, poslužio je kao konkretan primjer ove transformacije. Sporazumi o nabavci objavljeni u Ankari, proširenje zajedničkih proizvodnih kapaciteta, jačanje institucionalne saradnje unutar odbrambene industrije i povećana ulaganja u vještačku inteligenciju i bespilotne sisteme, zajedno predstavljaju jasnu deklaraciju odlučnosti saveza da se prilagodi zahtjevima industrijske mobilizacije u novonastalom strateškom okruženju.

U tom kontekstu, treba skrenuti pažnju na dvije slike razdvojene gotovo stoljećem i po. Prva je slika Berlinskog kongresa iz 1878. godine koju je naslikao njemački slikar Anton von Werner. Druga je fotografija lidera sa samita u Ankari.

Ova usporedba nije anahronistička izmišljotina, već namjerni metodološki izbor utemeljen na konceptu longue durée (dugoročne perspektive) Fernanda Braudela, koji nastoji prevladati trenutne fluktuacije u historijskim događajima. Posmatrano kroz ovu prizmu, osjećaj isključenosti koji je osmanska delegacija doživjela na Berlinskom kongresu 1878. i centralna uloga koju je Ankara preuzela 2026. godine mogu se shvatiti kao različiti prekidi i transformacije unutar historijskog kontinuiteta iste geopolitičke struje.

Osmansko Carstvo, a kasnije i Republika Turska, oduvijek je zauzimalo centralno mjesto u euroazijskoj geopolitici. Smješteno na raskršću tri kontinenta i kontrolirajući mediteranski i crnomorski bazen, kao i glavne trgovačke rute Istok–Zapad, Osmansko Carstvo predstavljalo je temeljni stub evropske ravnoteže snaga. Slijedom toga, njegovo svođenje tokom 19. stoljeća na pasivni objekt "Istočnog pitanja" ne bi se trebalo smatrati trajnom karakteristikom ove geostrateški vitalne regije, već privremenim prekidom u mnogo dužoj historijskoj putanji.

Berlinski kongres 1878.

Nakon Rusko-osmanskog rata (1877-1878) i Sanstefanskog mira, izgledi za proširenje ruskog utjecaja preko Balkana do toplih mora postajali su sve očigledniji, dok je Pariski mirovni sporazum iz 1856. godine, koji je garantirao teritorijalni integritet Osmanskog Carstva, efektivno propao. Posljedično, sazvan je Berlinski kongres kako bi se ograničila jednostrana dominacija Rusije, spriječio nadolazeći kontinentalni rat i obnovila evropska ravnoteža snaga koja je bila narušena od Krimskog rata.

Iako je Kongres uspio spriječiti direktni sukob među velikim silama u kratkom roku, nije uspio pružiti trajno rješenje za pitanja granica, nacionalizma i prava manjina na Balkanu. Umjesto toga, samo je kupio vrijeme. Ovaj privremeni predah stvorio je stratešku priliku Berlinu da osigura jaču poziciju u budućim borbama oko raspodjele moći. Njemačka je iskoristila ovu priliku ne samo diplomatijom, već i širenjem izvoza oružja i vojnog utjecaja.

U periodu nakon Kongresa, glavni pokretač njemačkog uticaja unutar osmanske teritorije bila je njemačka industrija oružja, predvođena porodicom Krupp. Činjenica da je znatan dio artiljerijskog inventara osmanske vojske tokom vladavine sultana Abdulhamida II snabdijevala fabrika Krupp, dovela je do sistema "diplomatije oružja", koji se može opisati kao "krupizam", a koji je dodatno ojačan njemačkim vojnim misijama.

Ovaj model, u kojem su prodaja oružja, krediti, vojne savjetodavne misije i politički utjecaj bili usko isprepleteni, transformirao je osu Berlin–Istanbul u strateško partnerstvo koje se protezalo od Bagdadske željeznice do naftnih polja Bliskog istoka. Također je postavio ekonomske i vojne temelje za savez uspostavljen 1914. godine. Unutar tog okvira, oružje nije bilo samo instrument rata, već i mehanizam političke ovisnosti. Osmansko Carstvo ostalo je primalac vojne pomoći i objekt strateškog usmjeravanja.

Ovaj novi poredak, uspostavljen 1878. godine, također je upisan u kolektivno pamćenje kroz poznatu sliku Antona von Wernera "Berlinski kongres", koju je naručio Berlinski senat. U kompoziciji, Werner postavlja kancelara Otta von Bismarcka u centar kao evropskog "poštenog posrednika", dok osmansku delegaciju potiskuje na periferiju platna. On pojačava ovu vizuelnu hijerarhiju smještajući maršala Mehmed-Ali pašu izolirano na krajnjoj desnoj strani.

Rođen u Magdeburgu kao Karl Detroit, Mehmed-Ali paša bio je bivši Prus koji je kao mladić pobjegao brodom u Istanbul, prešao na islam i u osmanskoj službi napredovao do čina maršala. Kasnije je poslan u Berlin kao dio proračunate diplomatske strategije sultana Abdulhamida II.

Bismarck je prisustvo njemačkog konvertita, koji je čak usvojio ime Mehmed-Ali, za pregovaračkim stolom kao predstavnika Osmanskog Carstva smatrao ličnom uvredom, te je svoju nelagodu jasno iskazivao tokom cijelog kongresa. Werner, koji je bio itekako svjestan Bismarckove osjetljivosti, smjestio je Mehmed-Ali pašu na rub kompozicije, prikazujući ga u usamljenom i melanholičnom stavu. Time je paša postao simboličan prikaz i hijerarhije moći na Berlinskom kongresu i diplomatske izolacije Osmanskog Carstva.

Foto: Anadolija

Nova ravnoteža, nova uloga

Krhka ravnoteža uspostavljena u Berlinu ubrzo je narušena ubrzanom industrijskom trkom u naoružanju. Umjesto rješavanja imperijalnog pitanja, Berlinski sporazum je evoluirao u aranžman koji je generirao nove sporove oko granica i manjinskog stanovništva, te se na kraju urušio izbijanjem Balkanskih ratova. Taj proces je kulminirao Prvim svjetskim ratom, globalnim obračunom koji je okončao šest stoljeća staro Osmansko Carstvo i otvorio put pojavi mlade Republike Turske. Tokom međuratnog perioda, Republika je uspostavila vlastitu sigurnosnu arhitekturu i provodila racionalnu strategiju aktivne neutralnosti tokom Drugog svjetskog rata.

U skladu sa svojom geopolitičkom vizijom usmjerenom na mir i saradnju od osnivanja Republike, Turska je napravila historijski strateški izbor kao odgovor na rastuću sovjetsku prijetnju nakon Drugog svjetskog rata i pridružila se NATO-u 18. februara 1952. godine. Ovo članstvo, koje je preoblikovalo dugogodišnju regionalnu ravnotežu 19. stoljeća kroz okvir kolektivne odbrane Hladnog rata, postalo je kamen temeljac turske sigurnosne politike. Osiguravanjem snažne sigurnosne garancije kroz Član 5. Washingtonskog ugovora, uloga Turske unutar saveza razvijala se uz povremena neslaganja i međusobne ovisnosti. Kroz svoj doprinos zaštiti jugoistočnog krila NATO-a tokom Hladnog rata i aktivno učešće u različitim krizama, Turska se pozicionirala kao strateški značajan saveznik unutar saveza.

Samit u Ankari 2026.

Historija se ne ponavlja u potpunosti. Međutim, međunarodni sistem može dodijeliti slične uloge različitim akterima u različitim periodima. U današnjem fragmentiranom svijetu, faktor koji razlikuje Tursku jeste njen položaj kao jednog od rijetkih aktera sposobnih da istovremeno sarađuju s konkurentskim centrima moći.

Nadopunjujući zapadne veze koje pruža članstvo u NATO-u višestrukim diplomatskim pristupom prema Moskvi, Kijevu, islamskom svijetu, turkijskim državama i Africi, Ankara se pojavljuje kao sve važnije središte za dijalog i pregovore.

Pregovori Rusije i Ukrajine, Crnomorska inicijativa za žito, razmjena zatvorenika, Ankarska deklaracija Etiopije i Somalije, te proces iz Astane predstavljaju samo nekoliko konkretnih primjera ove višekanalne diplomatije. Direktni i srdačni odnosi predsjednika Turske Recepa Tayyipa Erdogana s različitim liderima, zajedno s njegovim naglaskom na kriznoj diplomatiji, ojačali su institucionalni utjecaj lične diplomatije unutar turske vanjske politike.

Bivši američki državni sekretar Henry Kissinger izjavio je: "Kao profesor, sklon sam razmišljati o historiji kao o nečemu što vode bezlične sile. Ali kada je vidite u praksi, vidite razliku koju čine ličnosti." To efikasno ilustrira utjecaj ličnosti i liderstva u oblikovanju diplomatskih ishoda.

Domaće proizvedeni magnum revolveri "Silvermoon" (Gumusay), na kojima su ugravirana imena lidera, a koje im je predsjednik Erdogan poklonio na samitu u Ankari, snažan su primjer te simbolike.

Ova gesta, koja pokazuje da sigurnosne obaveze dobijaju značenje samo kada su potkrijepljene industrijskim proizvodnim kapacitetima, možda je izazvala raspravu i oklijevanje u nekim savezničkim prijestolnicama u vezi sa zakonodavstvom o vatrenom oružju i diplomatskim protokolom. Ipak, kada se posmatra iz perspektive dugog trajanja, tj. longue duree, dar se može protumačiti kao simbolična realpolitička poruka koja naglašava rastuće turske domaće odbrambene proizvodne kapacitete.

Faktor koji čini smislenim posmatranje Wernerove slike i zajedničke fotografije sa samita u Ankari kroz istu historijsku lupu upravo je duboka transformacija kroz koju je Turska prošla. Taj historijski proces, koji se proteže od Berlina do Ankare, simbolizira ne samo pomjeranje globalnih centara moći, već i način na koji je Turska redefinirala svoj geopolitički položaj.

Za razliku od osmanske delegacije prikazane na Wernerovom platnu, koja predstavlja poraženo carstvo čije su teritorije bile predmet podjele, i za razliku od Turske koja je postala ovisna o pomoći Marshallovog plana nakon Drugog svjetskog rata, današnja Turska razvija sposobnosti da se pomakne dalje od pukog objekta politike moći. Kroz odbrambenu proizvodnju, članstvo u savezima i višestruku diplomatiju, ona je sve sposobnija da upravlja svojim međunarodnim odnosima s većom strateškom autonomijom, piše Umit Naci Yorulmaz za Daily Sabah.