Globalni sistem prolazi kroz duboku transformaciju. Redefiniraju se statusne sheme i igre moći, dok se velike sile bore da održe korak sa strujama koje preoblikuju međunarodne vode. Nekada su nekažnjeno gospodarile geografijama, ali danas ne mogu ni održati konferenciju za medije niti odslušati kulturnu prezentaciju bez posezanja za starim polugama komandovanja. Rječnik se promijenio, ali refleks nije.
Dva incidenta, razdvojena kontinentima i mjesecima, nedvosmisleno ukazuju na ovaj strukturni neuspjeh.
"Ponašajte se civilizirano"
U augustu 2025. godine, američki ambasador u Turskoj i specijalni izaslanik za Siriju Tom Barrack izazvao je val bijesa u Libanu nakon što je grupi lokalnih novinara poručio da se "ponašaju civilizirano".
Ova opaska uslijedila je na konferenciji za medije nakon sastanka s libanskim predsjednikom Josephom Aounom u Bejrutu, gdje je glavna tema razgovora bilo razoružavanje Hezbollaha. Kada su novinari počeli istovremeno postavljati pitanja, što je uobičajena praksa novinara širom svijeta, Barrack je izgubio strpljenje.
- U trenutku kada ovo postane haotično, poput životinjskog, mi odlazimo. Dakle, želite znati šta se dešava? Ponašajte se civilizirano... jer u tome je problem s onim što se dešava u regiji - rekao je.
Ta izjava zaslužuje pažljivu analizu. Visoki američki diplomata, u posjeti suverenoj arapskoj državi, povezao je ponašanje njenih novinara s patologijama cijele regije. Njegova implikacija nije bila suptilna: poremećaj ovdje nije proizvod stranih vojnih intervencija, decenija posredničkih ratova ili strukturnog siromaštva. Za njega je to "civilizacijski nedostatak".
"Potpuni nedostatak poštovanja"
Drugi incident dogodio se na drugom kontinentu, u glavnom gradu Kenije, Nairobiju, u maju 2026. godine, i bio je na svoj način još indikativniji upravo zbog konteksta u kojem se desio.
Francuski predsjednik Emmanuel Macron upao je na binu na samitu "Africa Forward", prekidajući govornika kako bi ukorio publiku zbog onoga što je nazvao "potpunim nedostatkom poštovanja", optužujući ih za ometanje izlaganja. Samo nekoliko sati ranije, sebe je opisao kao "panafrikanistu". Ironija nije mogla biti preciznije konstruirana.
Samit "Africa Forward" nije bio rutinski diplomatski skup. Bio je posebno osmišljen kako bi se predstavila nova francuska politika prema kontinentu i demonstrirala promjena njenog imidža - od dominantne, bivše kolonijalne sile do onoga što Pariz sada naziva "partnerstvom jednakih".
Macron je stigao sa značajnom ponudom - investicionom obavezom od 27 milijardi dolara koja obuhvata energetiku, vještačku inteligenciju i poljoprivredu. Finansijski iznos bio je znatan, ali poruka koju su kamere zabilježile bila je stara i dobro poznata - evropski lider naređuje afričkoj publici da šuti na samitu sazvanom upravo da dokaže kako su takva vremena prošlost.
Anatomija strukturnog raskida
Ove dvije epizode nisu izolirani diplomatski gafovi. One su simptomi strukturnog loma između retoričkog repozicioniranja zapadnih sila i instinkta koji upravljaju njihovim stvarnim ponašanjem na terenu.
Francuska, koja je dugo održavala kolonijalnu politiku ekonomskog, političkog i vojnog utjecaja nad afričkim kontinentom, gubi svoju dominaciju. Posljednjih decenija došlo je do dubokog sukoba između Francuske i njenih bivših zapadnoafričkih kolonija, što je rezultiralo povlačenjem vojske, kršenjem sporazuma i valom vlada koje su se okrenule novim partnerima. Gubitak francuskog utjecaja u Sahelu nije bio slučajna geopolitička nesreća. On je, u značajnoj mjeri, akumulirani proizvod upravo onog pokroviteljskog stava koji je Macron nesvjesno pokazao u Nairobiju.
Kao rezultat toga, Francuska se ovog puta želi vratiti na kontinent kao "partner". Samit "Africa Forward" bio je dio te vježbe rebrendiranja. No, upravo to rebrendiranje propalo je u trenutku kada se afrička publika počela ponašati kao da je zaista ravnopravna, bučna, sa sopstvenim mišljenjem i bez pretjeranog ustručavanja.
Epizoda s Barrackom otkrila je istu liniju razdvajanja na drugom frontu. Washington je poslao izaslanika u složenu, historijski napaćenu regiju s velikim ambicijama za stabilnost, što uključuje razoružavanje Hezbollaha, stabilizaciju Sirije i stvaranje novog Levanta. Međutim, izaslanik je stigao s transakcionim načinom razmišljanja i kolonijalnim senzibilitetom, iskreno iznenađen otkrićem da libanski novinari nisu tretirali američku diplomatiju kao dobrodušnu intervenciju koja zaslužuje tihu zahvalnost.
Kada je libanskim novinarima poručio da se "ponašaju civilizirano", šteta nije ostala samo na jednom lošem naslovu. Aktivirao je historijski registar koji se proteže kroz decenije intervencija, nametnutih uvjeta i prekršenih obećanja. Potvrdio je publici, koja je već po iskustvu skeptična, da ponuđeno partnerstvo nije ravnopravno. Naprotiv, to je odnos između pokrovitelja i primaoca, kojim upravljaju pravila ponašanja koja diktira pokrovitelj.
Oba slučaja ukazuju na isti jaz - neuspjeh mašte, a ne samo implementacije. Zemlje Globalnog juga više nisu pasivni objekti politike velikih sila. One su aktivni subjekti s vlastitim historijskim pamćenjem, alternativnim partnerstvima i sve izraženijom osjetljivošću na ostatke imperijalizma. One ne posmatraju šta moć obećava, već kako se moć ponaša kada nije pred kamerama, kada novinari dobacuju pitanja, kada prostorija postane bučna i kada publika ne aplaudira na znak.
Transformacija globalnog sistema je stvarna. Multipolarnost više nije prognoza, već operativno stanje. Zemlje od Kenije do Libana donose važne odluke o savezima, partnerstvima i budućnosti, imajući pred sobom sve širi izbor opcija. U takvom okruženju, stari imperijalni refleksi nisu samo uvredljivi, već i strateški kontraproduktivni. Nacije koje su nekada bile pod tuđom vlašću imaju dugo pamćenje i one to primjećuju.
Rebrendiranje, koliko god skupo i dobronamjerno bilo, ne može zamijeniti proces istinskog "odučavanja" od starih navika. Dva incidenta, dva kontinenta, jedna lekcija - svijet je krenuo dalje. Pitanje je da li su Washington, Pariz i ostatak Zapada sposobni učiniti isto, piše Daily Sabah.




