Čizma glavu čuva, a šubara je kvari - izreka je nastala u narodu čiji prvi dio zasigurno je istinit, a drugi pod upitnikom ako pod šubarom podrazumijevamo bilo koju vrstu kape koja također glavu čuva.

No kada cipela izađe "ispod čekića" majstora Mensuda Velagića, onda postaje gotovo umjetničko djelo.

Ovaj 52-godišnji majstor-umjetnik, čija se radnja nalazi u srcu Baščaršije, kaže za sebe da živi u svom svijetu koji s vremena na vrijeme porodi cipele estetski posve drukčije od bilo kojih drugih pravljenih u fabrici.

- Uvijek sam bio drčan i usuđivao se raditi ono što drugi ne bi mogli. Ovaj zanat sam naučio od oca rahmetli, a to je počelo još dok sam išao u Prvu sarajevsku gimnaziju. Sjećam se prvih sukoba s ocem kada sam kao dječak tražio da mi napravi neki poseban model cipele, a on mi kaže da ne može. Eh sad, kod mene se pokazalo da je inat-varijanta učenja zanata bila najdjelotvornija pa sam odlučio ne samo da napravim obuću, nego i da budem probni nosač svega što napravim - prisjeća se Mensud.

Stari zanati

Amila Smajović iz "Države Amila": Bosanski ćilim ne smijete prati, klofajte ga na snijegu!

Nakon gimnazije, savladao četiri zanata

Bio je to za njega najteži put za učenje, ali zadovoljstvo je bilo neizmjerno kada bi uspio napraviti takav model s kojim se ne može uporediti nijedan drugi, jer je bio originalan.

^{Velagić: Muškarac će s dva para cipela završiti narudžbu, a žena neće ni sa 122}

Učeći na taj način, Mensud je uspio savladati četiri zanata. Prvo, savladao je klasiku u obućarstvu: iskrojeno lice cipele staviti na kalup i sastaviti s đonom. To radi najveći broj obućara.

Drugo znanje je znanje, stručno nazvanog, heriktera, koji cipelu iskraja sam po kalupu. Za to se u svijetu uči posebna dvogodišnja škola nakon završetka obućarskog zanata.

Treći zanat u zanatu je dizajniranje, za što se mora završiti fakultet, a četvrti je modeliranje kalupa, za kojeg Mensud kaže i da je najimpresivniji.

- Nove oblike kalupa koji su od drveta ili plastike brusim, po potrebi nadodam materijala, mijenjam im oblike. A to je najzahtjevniji posao u procesu izrade obuće jer valja uraditi lijevo i desno stopalo simetrično, i to oduzima veoma mnogo vremena. A konačnica je uvijek upitna. Sve kolege iz ove branše imaju jednoobrazne kalupe s kojih silaze cipele koje možete razlikovati po boji, a ne i po obliku. Uspio sam da sve te četiri djelatnosti umiksam u jednu, i to mi je glavni argument za kompliment poput vašeg da su to umjetničke cipele - kaže on.

Ipak, kaže ovaj vrsni majstor, ne zna šta mu je najjača strana u ovom zanatu te kada bi sebe morao predstaviti u jednoj riječi te ne zna i kako bi to učinio, jer ne smatra da mu je zanimanje obućar.

^{Ženska cipela kao umjetnički eksponat}

Police u njegovoj radnji krasi mnoštvo primjeraka obuće atraktivnog dizajna, od ravnih do visokih potpetica, zaobljenog i špicastog vrha, sve redom od kože, ali mnogi od njih su neobičnog dezena ili kombinacije boja.

Među njima je i nekoliko eksponata stare obuće, koje je lijepo smjestio u staklenu vazu tako da liče na kakav umjetnički eksponat.

^{Inspiracija u prošlim vremenima}

U toj grupi su čizme kaubojke koje je napravio tada svome petogodišnjem sinčiću, a sada su, kada je dječak postao momak od 19 godina, samo uspomena. Tu su i cipele koje mu je napravio za proslavu mature. Je li ih nosio, s obzirom na to da izgledaju ganc nove?

- Vrlo je interesantno - ne! Razlog je to što on pripada Coca Cola i Nike generaciji kojoj je tena zamjena za svu drugu obuću. On je još poludječak, polumomak koji sve to nadoknađuje teniskom. On sebe ne vidi u koži. A ja mu i ne naturam.

Stari zanati

Bojadžija Elvedin Bešović: Da biste očuvali boju, odjeću u mašini perite naizvrat

Radije bi pravio mušku obuću

A koža je jedini materijal koji se koristi u ovoj radnji. Na čiviluku vise komadi kože veoma interesantnih dezena i boja, što izaziva posebnu pažnju turista i mušterija.

- Cvijetni i geometrijski dezeni su kompjuterski obrađeni. Najbolje uzorke kože dobijem od pristojnih dilera, koji su u kožarskom sindikatu pa idu po sajmovima. Imamo neku ljudsku saradnju pa mi to oni donesu ako ja nisam u prilici da idem. Komadi nisu veliki pa ih vrlo racionalno koristim kao aplikacije ili u kombinaciji s komadima obične kože.

Poznato je da je Imelda, supruga svrgnutog filipinskog diktatora Markosa, imala u svojim ormarima više od 3.000 pari cipela. Ovaj ekstremni primjer kazuje da je ženama obuća počesto važnija od odjeće, što može ići dotle da u nekim slučajevima gotovo postaje fetiš. Mensud potvrđuje ovu staru tezu riječima da su mu žene najbolje mušterije.

- Muškarac će s dva para cipela - crnih i smeđih - završiti narudžbu, a žena neće ni sa 122 para, uvijek će 123. par biti baš ono što je oduvijek željela. Stoga je sva ona paleta boja i vrsta kože na čiviluku naslonjena na tu filozofiju. Kada imam dobru klijenticu, znam joj u sezoni napraviti po pet-šest pari. U svakom slučaju, unosnije je raditi za žene, što ne znači da ja taj posao više volim. Meni je još u podsvijesti muška obuća koju bih radije pravio - kaže on.

Stari zanati

Asija, majstorica iz kovačke radnje "Hajdarević": Nježne ženske ruke za muški zanat

A što se tiče njegove supruge, s osmijehom priznaje:

- Cipele kupuje kao luda. Traži i od mene, ali moji kapaciteti nisu dovoljni. Posrećilo joj se, omogućava joj standard i njen posao zbog kojeg često putuje pa se uvijek počasti nekim novim modelom.

I, na kraju, u čemu je prednost nošenja obuće koju napravi ovaj vrsni majstor?

Mensud kaže da je sadržana u minimalnoj mogućnosti da se nešto od ideje i želja kupca izgubi od momenta prenošenja posla na druge radnike, jer je kompletan proces isključivo u njegovim rukama pa zahvaljujući tome mušterija može sve vrijeme prisustvovati nastanku svojih cipela.

(Objavljeno u magazinu Aura 2010. godine)

^{Velagić: U 2025. malo u Bosni, malo u Nizozemskoj}

I ove 2025. godine Mensud Velagić kaže da radi ono što voli. U međuvremenu je ušao u novi brak, pa je više u Nozozemskoj kod supruge nego u Bosni.

- Ovdje radim godišnje, pa kad bih sve sabrao, dva mjeseca. Sve mi ustvari zavisi od inspiracije. Kad zakočim, svakome bih rekao "ne mogu, Boga mi". I onda ide period kada me uhvati neka ideja i onda to ide.

A kako sada ide nabavka materijala?

- Užasno teško. Improvizujem, imam sreće jer sam vrlo korektan kupac, nikad nisam uslovio ljude kad mi donesu kožu i ako mi se dopada korektno platim koliko traže. Najboljih uzoraka imam od onoga što mi donesu na vrata. Mi u BiH nemamo nijednu prodavnicu za ovo... A ovo ostalo izmišljam, kupujem u našim velikim tržnim centrima, za đonove ima nekakva prodavnica u Švrakinom, više je trgovina tapetarskog materijala pa se nešto i od ovoga nađe.

A može li se živjeti od ovog zanata?

- Najmanje živim od ovoga... imam penziju, pa imam invalidninu, imam solventnu suprugu i meni je dovoljno. Ustvari ne može se živjeti od ovoga, ali kad bih imao godišnje pet-šest dobrih klijentica - moglo bi. Kad "doživim" neku mušteriju, odmah znam i šta joj treba. I pored toga imam divan život, siđem do džamije, prošle godine sam išao na hadž, živim svoj život... Imam običaj reći, hvala dragom Allahu na svemu...

^{Velagić više voli praviti mušku obuću}

No nije zadovoljan odnosom države prema starim zanatima.

- Naprimjer, ovdje je polovina radnje opštinska, a ovaj drugi dio moje vlasništvo i ja sam nekad uklonio pregradu, ali ni pomena od mogućnosti da to otkupim, a od 1979. sam ovdje. U međuvremenu se desi da neko i otkupi ako u pravo vrijeme nađe pravu osobu.