Atik, Behram-begova ili Šarena džamija, smještena u srcu Tuzle, nosi titulu najstarije džamije ovog grada. Sa svojom jedinstvenom arhitekturom i impresivnim unutrašnjim dekoracijama, ova džamija ne ostavlja nikog ravnodušnim.

Ova tuzlanska ljepotica, koja je 2010. godine proglašena i nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine, imala je burnu povijest, a od 2018. godine traju radovi na njenoj rekonstrukciji i restauraciji.

Ekipa Stava posjetila je Behram-begovu džamiju, dok se posljednji radovi na vanjskom uređenju privode kraju, a dočekao nas je Elmedin Avdibašić, viši stručni saradnik za vakufe Medžlisa Islamske zajednice Tuzla.

Najsvetiji prostor u Tuzli

Naš sagovornik iskazao nam je dobrodošlicu na, kako je naglasio, najsvetiji prostor u Tuzli, prostor prve tuzlanske džamije. Saznajemo da se prvi pomen na ovu džamiju veže za 1533. godinu.

- To nam govori da je skoro pet stoljeća kako je ovaj prostor obilježen i ukrašen bogomoljom, gdje se ime Gospodara veliča i slavi, gdje mu se sedžda čini - kazao je Avdibašić.

Džamija je izgrađena za potrebe osmanske vojske koja je boravila u kasabi Tuzli. Obično bi to bile carske džamije, koje su vremenom obnavljane i održavane od strane lokalnih vakifa. Zbog svoje starosti, nosi naziv Atik džamija, a njeno obnavljanje i očuvanje povezano je s Behram-begom, koji je, osim što je obnovio džamiju, izgradio i medresu te mekteb u neposrednoj blizini, te tako nosi naziv i Behram-begova džamija.

- Tuzla je, kroz vrijeme, rasla na temeljima dva važna čovjeka: Turali-bega, koji se smatra osnivačem Tuzle u urbanom smislu, i Behram-bega, koji se, sa svojom medresom, smatra osnivačem u duhovnom smislu - istakao je sagovornik.

Elmedin Avdibašić

U Tuzli su bili česti požari, što nam je objasnio Avdibašić, a u jednom od tih požara stradala je i ova džamija.

- Za Tuzlu je tipična eksploatacija slane vode i njeno iskuhavanje da bi se došlo do soli. S obzirom na to da je to sve bilo prilično primitivno i manuelno i da su u ovom dijelu grada mahom bili objekti koji su kombinirani od ćerpića i drveta u najboljem slučaju, a najčešće samo drveni objekti, česti požari su praktično Tuzlu dovodili u poziciju da se mora krenuti ispočetka u tom užem jezgru. Veliki požar iz 1871. godine je doveo do toga i da je ova džamija do temelja izgorjela - naveo je on.

Dolaskom Austro-Ugarske na ove prostore, 1888. godine dolazi do izgradnje džamije u novom ruhu i duhu, ovaj put u pseudo-maurskom stilu, koji je bio novi na ovim prostorima, jer je dominirala izgradnja džamija u osmanskom, ili bosanskom stilu.

- Ova vrsta arhitekture je bila nešto novo. Stručni ljudi smatraju da je ova džamija bila jedan od najljepših objekata pseudo-maurskog stila u tom periodu. I vanjskim izgledom je bila vrlo reprezentativna i prisutna na mnogim razglednicama iz tog perioda - naglasio je on.

Prva restauracija uslijedila je 1895. godine, a većih zahvata nije bilo do 1960. godine.

Proces obnove

Historijat ove džamije postavio je teško pitanje - kako i u kojoj arhitekturi je obnoviti?

- Bio je veliki napor i ustrajnost menadžmenta Medžlisa Islamske zajednice Tuzla i naših prijatelja, zagovarali smo obnovu u njenom izvornom pseudo-maurskom stilu, onako kako je te 1888. godine izgrađena, dok je bilo onih koji su imali druge prijedloge, koji su također imali neko utemeljenje. Međutim, bili smo uvjereni i hvala Bogu da smo ustrajali na tome, jer ovaj objekat je reprezentativan i zaslužio je da se izborimo do kraja da se vrati u formi u kojoj danas gledamo - akcentirao je Avdibašić.

Prekrasna unutrašnjost Behram-begove džamije svjedoči o njenoj izuzetnoj umjetničkoj i arhitektonskoj vrijednosti. Dekoracije na zidovima i kupoli odražavaju harmoniju boja, oblika i kaligrafskih detalja, svaki detalj priča svoju priču. Naša znatiželja bila je usmjerena prema samom procesu restauracije, jer smo željeli razumjeti kako je tekao proces vraćanja ove džamije u njen izvorni oblik.

- Zahvaljujemo se našem prijatelju Esadu Veskoviću, koji je uložio veliki napor i trud kako bismo otkrili prvi sloj, jer je bilo tri sloja. Sretna okolnost jeste da niko nije uništavao taj prethodni sloj, nego je preko njega nanošeno, kako bi se dobile nove likovne vizualizacije. Prije same restauracije su bili veliki istražni radovi, mi smo to s velikim interesovanjem pratili i radovali se svakom otkrovenju koje se desilo vezano za ove orginalne dekoracije. Primjetna je vještina ljudi koji su to radili - kazao je Avdibašić.

Posebno smo pitali za restauraciju mihraba, minbera i ćursa. Oni su autentični. Minber i ćurs su od drvenih materijala, što je zahtijevalo posebnu restauraciju.

- Zabilježena su dva, tri sloja, premaza zaštite drveta, ali kvalitetnim radovima i uklanjanjem došlo se do originalnog sloja - kazao nam je sagovornik.

Kad je u pitanju oslikavanje, ono se radilo u duhu i standardima Venecijanske povelje, tačnije u skladu s članovima 6. i 12. koji se odnose na to da nanos novih boja, koje su prirodne, budu jedan ton niže nego autentične boje.

- Imali smo jednu borbu koja je specifična za Tuzlu. Posebno na ovom području grada, ljudi kad bi zakopali bunar, umjesto vode za piće dobili bi tehničku vodu, odnosno slanicu. To se odrazilo na to da su malteri koji su korišteni prilikom izgradnje džamije povlačili i so iz zemlje. Prije same restauracije bilo je intenzivno izvlačenje soli iz zidova posebnim metodama, jer ta so bi nagrizala strukturu maltera. Prilikom same restauracije primjenjivali smo metode i materijale koji su bili prihvatljivi za ono vrijeme, riječni pijesak i krečni malter, bez upotrebe cementa. To su neke osobenosti - naveo je on.

Zaslužuje interesovanje 

Kako vanjsko, a posebno unutrašnje uređenje džamije je veoma dojmljivo, a kako smatra i Avdibašić, upravo zbog toga bi trebalo biti predmet znatiženje velikog broja turista u Tuzli, ali i samih Tuzlaka, jer je obnova trajala duži period.

- Interesantan je sam položaj džamije, nalazi se na specifičnom uzvišenju, ovdje je na našem kružnom toku, čuvenom skveru u Tuzli, svi oni koji prolaze imaju priliku da hrane svoje poglede ovom ljepotom, koja zbilja plijeni. Ono što je unutra skriveno je tek priča za sebe, to hrani sva naša čula, i ona duhovna. Ljudi će posjećivati ovu džamiju, bit će mjesto znatiželje i mjesto gdje ljudi planiraju da borave. Imala je svoj aktivan džemat i prije same restauracije, ako Bog da taj džemat će se vratiti ovdje, i nadamo se da će nakon otvorenja biti u svojoj namjeni, kako je to bila stoljećima unazad - zaključio je Avdibašić.

Rekonstrukcija i restauracija ove džamije rezultat su protokola potpisanog 2017. godine između Vakufske direkcije Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini i Generalne direkcije vakufa Republike Turske.

Svečano otvorenje džamije bit će upriličeno uskoro, u sklopu tradicionalne manifestacije Dani vakufa 2025. godine.