U svom dnevniku koji objavljuje Orient XXI, novinar Rami Abu Jamous iznosi potresna svjedočanstva o tragediji kroz koju prolaze stanovnici Pojasa Gaze.
Nakon što je u oktobru 2023. godine bio prisiljen napustiti svoj dom u gradu Gazi zajedno s porodicom, pod prijetnjom izraelske vojske, Abu Jamous i njegova porodica prisilno su premještani između Rafaha, Deir al-Balaha i Nuseirata, a njegovo iskustvo oslikava patnje stotina hiljada raseljenih ljudi unutar ove "očajne i prenatrpane oblasti".
Abu Jamousovo svjedočenje oslikava tragičnu stranu plana za prisilno raseljavanje i masovno razaranje.
Vojna operacija nazvana "Gideonove kočije", smatra novinar, ne skriva nikakav prešutni cilj, već otvoreno nastoji "gurnuti sve stanovnike Gaze prema moru, prema jugu, prema Rafahu - gradu koji je okupatorska vojska gotovo potpuno uništila".
Abu Jamous smatra da simboličan naziv ove nove izraelske operacije nije slučajan, rekavši: "Kao i uvijek, tu je vjerska konotacija, ali također ukazuje i na historiju. Naime, Jevreji su napad 1948. godine, koji su njihove milicije izvele na strateški važno palestinsko selo Beisan, čije je stanovništvo tada protjerano prema Jordanu, nazvali "Operacija Gideon". Nije slučajno što izraelska vojska danas koristi upravo ovo ime za novu operaciju raseljavanja", ističe novinar.
Završiti ono što je započeto 1948.
Ističe kako je 90 posto stambenih objekata u Rafahu uništeno, naglašavajući da je krajnji cilj raseliti 2,3 miliona ljudi u strane zemlje. Abu Jamous opisuje ono što se događa kao "novu Nakbu" čiji je cilj dovršiti ono što je započeto 1948. godine, kako bi čitava Palestina pala pod okupaciju Izraela.
Situacija postaje još sumornija kada ukazuje na izraelsko oslanjanje na vjerske izvore kako bi se opravdalo uništenje. Podsjeća da je izraelski premijer Benjamin Netanjahu na početku rata upotrijebio termin "Amalek", aludirajući na biblijski tekst koji poziva na potpuno uništenje, u kome neće biti pošteđeni "ni muškarci, ni žene, ni djeca, ni dojenčad, ni nerođena djeca, a ni stoka, konji i stambeni objekti".
Abu Jamous to opisuje kao "najgori oblik državnog terorizma", pitajući se zašto se to ne zove "jevrejskim terorizmom".
Također, otkriva da postoji izraelski plan za podjelu Gaze na pet zona, s "koridorima za mučenje" kroz koje se raseljeni likvidiraju i tjeraju prema jugu, dok se "masakri" nastavljaju.
Napominje da je između 400.000 i 600.000 ljudi ostalo zarobljeno na sjeveru, pod opsadom i suočeni s glađu, a "jedu sijeno i travu na ulici i prokuhavaju kontaminiranu vodu kako bi je pili".
Usred ovog očaja, Abu Jamous skreće pažnju na nepokolebljivost stanovnika Gaze koji su došli do tačke ravnodušnosti prema životu i smrti.
Uprkos tome što znaju kakvu silu izraelska vojska posjeduje i do kojih razmjera može ići u vršenju masakara nad onima koji ne poštuju naređenja o evakuaciji, mnogi su ipak odlučili ostati.
- Za njih je to život ili smrt - s tugom dodaje Abu Jamous. "Previše su iscrpljeni da bi se opet selili".
"Svijet je shvatio da živimo genocid"
Dodao da ni takozvano "humanitarno" područje u Al-Mawasiju nije pošteđeno napada, jer je "gotovo svakodnevno meta bombardiranja. Gađaju šatore raseljenih, a ginu cijele porodice".
Objasnio je da se "suočavamo s lavom koji nas razdire, ubija i kolje, ali on nije sam. Iza ovog lava stoje tigrovi, leopardi i krokodili koji ga podržavaju".
Naglasio je da trenutna situacija od Palestinaca zahtijeva više mudrosti nego hrabrosti, jer je trenutni uspjeh u tome da se spriječi raseljavanje stanovnika Gaze s njihove zemlje.
Abu Jamous završava svoje svjedočenje rečenicom koja sažima tragediju i borbu za opstanak: "Živi smo, dišemo, ali živimo smrt i nećemo otići". Smatra da je svijet, iako se još uvijek ustručava izgovoriti riječ "genocid", ipak "shvatio da živimo genocid".
