Ravnoteža snaga je sigurnosna filozofija koja odražava sigurnosnu paradigmu nastalu nakon Hladnog rata, a predložio ju je Hans J. Morgenthau, utemeljitelj klasičnog realizma. Ovaj koncept opisuje praksu u kojoj države s ograničenim kapacitetima formiraju blokove kako bi se suprotstavile zajedničkim prijetnjama. Države koje se ne mogu same brinuti o vlastitoj sigurnosti udružuju svoje sposobnosti, vođene uvjerenjima da "u jedinstvu je snaga" i da je "neprijatelj mog neprijatelja moj prijatelj".

Za razliku od ravnoteže snaga, "priklanjanje" uključuje iskorištavanje i korištenje moći snažne i prijeteće države, umjesto suprotstavljanja njoj. Dakle, država nastoji steći privilegije dok vlastiti opstanak povjerava inicijativi moćnije sile. Tokom Hladnog rata, ovaj trend je dodatno potaknuo polarizaciju. Slabije države, koje su nastojale osigurati svoju sigurnost svrstavanjem uz jednu od hegemonističkih sila – SAD ili Sovjetski Savez – istovremeno su bile prisiljene prihvatiti pravila koja je diktirao taj hegemon.

Međutim, nakon Hladnog rata ove dvije glavne konceptualne rasprave nisu nestale, već su poprimile novi oblik. Kako su SAD, kao jedina hegemonistička sila, počele dominirati međunarodnim sistemom, rasprave su se fokusirale i na regionalne sisteme i regionalne hegemone. U novije vrijeme fokus se pomjerio na "srednje sile". Dok su se ovi koncepti tradicionalno bavili dinamikom takmičenja velikih sila, novi koncepti poput strateške autonomije počeli su preispitivati granice i mogućnosti srednjih sila.

Novi fenomeni se mogu istražiti kroz suštinska pitanja kao što su ona pod kojim okolnostima država ostaje unutar okvira "priklanjanja", kome ostaje podređena i pod kojim uvjetima se kreće prema strateškoj autonomiji. Kako hegemonistička sila, nesposobna da prihvati težnju za strateškom autonomijom, izražava kritiku zbog "pomijeranja osovine", na koji način kalkulira kako bi "srednje sile" držala pod kontrolom i u kojim trenucima poseže za upotrebom sile?

Nakon Mekanskog savezničkog sporazuma, koji su 7. augusta u Meki potpisali Turska, Saudijska Arabija i Pakistan, relevantni koncepti u međunarodnoj politici dobili su novo značenje. Postavljanje ovih pitanja, a potom i odgovaranje na njih, moglo bi pokrenuti novu raspravu o tome dovodi li Mekanski sporazum u pitanje međunarodni sistem pod američkom hegemonijom ili je on odgovor na nove realnosti, može li se ovaj ugovor objasniti kroz termin "islamske civilizacije" u Huntingtonovoj tezi o "sukobu civilizacija" ili je riječ o državocentričnom fenomenu realpolitike, kako treba analizirati posljedice ovog ugovora te radi li se o novoj političkoj formaciji.

U kontekstu prvog pitanja, treba napomenuti da ugovor predstavlja ponavljanje historije. Takvi saveznički odnosi često su se uspostavljali, prvenstveno na evropskom kontinentu, kao odgovor na zajedničke prijetnje. Osnivanjem NATO-a, u Evropi se oblikovala opća odbrambena arhitektura koja je zamijenila regionalne saveze. S druge strane, države članice NATO-a i dalje održavaju bilateralne savezničke aranžmane, poput odnosa SAD-a s Grčkom, Japanom ili Singapurom. Iz tog razloga, Ugovor iz Mekke nije fenomen koji odudara od uobičajenog toka međunarodne politike.

Osvrnuvši se ponovo na Bliski istok, a posebno na Zaljev, vidimo da je na snazi političko-ekonomski sistem zasnovan na rentijerskom modelu. Kontinuitet ovih država u pogledu unutrašnje sigurnosti zavisi od prihoda od energenata, dok je vanjska sigurnost prepuštena SAD-u u zamjenu za energetske ustupke. Međutim, spoznaja da je ugroženost ovih zemalja od Irana stvarna, a da su američke sigurnosne garancije iluzorne, označila je značajnu prekretnicu. Kada se uzme u obzir i izraelski napad na Katar, postalo je jasno da je američki moto "America First" doveo do zanemarivanja zemalja Zaljeva u korist Izraela. Takvo okruženje nepovjerenja prirodno u prvi plan stavlja mehanizam "samopomoći" i istraživanje novih puteva saradnje.

Dok tenzije u regiji traju, zaljevske zemlje s jedne strane nastoje održati odnose sa SAD-om, dok s druge traže sigurnosna rješenja nezavisna od Washingtona. Ugovor iz Mekke je najznačajniji stub tog trenda. Posljedično, u posljednjih pet mjeseci uspostavljen je dodatni sloj sigurnosti kako bi se odgovorilo na iranske napade na zaljevske zemlje. Iz pakistanske perspektive, saudijska i turska podrška služi kao značajno odvraćanje naspram Indije, dok je Turska stvorila važan manevarski prostor protiv prijeteće retorike Izraela i politike opkoljavanja Turske preko Grčke.

Stoga se Mekanski ugovor ne može tumačiti kao direktan izazov međunarodnom sistemu, već kao mjera opreza protiv prijetnji koje se pojavljuju unutar isprepletenih regionalnih sistema. Ove tri zemlje, rame uz rame, razvijaju mehanizme za suprotstavljanje opasnostima koje dolaze iz tri različita pravca, odnosno protiv realnosti koje su već prisutne na terenu.

Iako se Huntingtonov čuveni "Sukob civilizacija" fokusira na etničke sukobe 1990-ih, on sadrži vlastite pristrasnosti. Iako se podnaslov djela fokusira na "preoblikovanje svjetskog poretka", ono zapravo nudi preporuke za američku vanjsku politiku. Prilikom opisivanja civilizacija, Huntington navodi rase i nacionalnosti, uz jedan izuzetak, a to je islamska civilizacija. Njegova pristrasnost dovela je do toga da se muslimanske zemlje u sigurnosnom sektoru posmatraju kao jedinstven, monolitni blok.

Antiislamski osjećaji koji su se pojavili u SAD-u i Evropi nakon napada 11. septembra dodatno su potaknuli pristup pun predrasuda prema cijelom muslimanskom svijetu. Ipak, taj svijet je bio daleko od solidarnosti i svijesti o tome kako ga američka, evropska, ruska, indijska ili kineska percepcija interpretira.

Ovakav način razmišljanja, koji je otuđio muslimanski svijet, prirodno je pojačao tvrdnje da je Mekanskim paktom uspostavljen "muslimanski NATO". Iako je ugovorom savez proglašen otvorenim za treće strane, naglasak na muslimanskoj solidarnosti dao je kredibilitet tim tvrdnjama. Zaista, zemlje Perzijskog zaljeva poput Katara, Kuvajta i Bahreina, kao i države poput Indonezije i Malezije, ne protive se takvom savezu, uprkos šutnji Ujedinjenih Arapskih Emirata. Ipak, prerano je ocjenjivati ovaj sporazum kao entitet sličan NATO-u zbog nedostatka institucionalizacije.

Međutim, budući da su ugovor potpisale tri suverene države, on uspostavlja jedinstvenu ravnotežu snaga bez potpunog usklađivanja s hegemonističkom silom – drugim riječima, bez potčinjavanja kroz "priklanjanje". Za članstvo u ovom savezu nisu nametnuti nikakvi vjerski ili mezhebni preduvjeti. Sve tri zemlje odlučile su formirati ovaj savez na osnovu vlastitih procjena sigurnosti i prijetnji. S obzirom na to da su Turska i Saudijska Arabija u prošlosti imale promjenjive odnose, upravo su "okolnosti" diktirale ovakav savez. Stoga je njegovo formiranje čisti rezultat realpolitike.

Ovaj sporazum će prvenstveno unaprijediti saradnju između tri zemlje, ne samo u oblasti odbrane, već i u svim sektorima državnog i društvenog života, u skladu s duhom savezništva. Drugim riječima, sporazum bi mogao stvoriti tzv. spillover efekat (efekat prelivanja), što bi vodilo prema integraciji u finansijskim, komercijalnim, pravnim i drugim područjima. Međutim, takav dogovor će imati utjecaj i na druge države te može izazvati i pozitivne i negativne reakcije.

Iz američke perspektive, ovaj sporazum predstavlja pozitivan razvoj događaja u vezi s obuzdavanjem Irana. SAD će vjerovatno podržati ovaj savez kako bi se održala regionalna ravnoteža. Izrael će, s druge strane, započeti složenu analizu situacije. Iako se očekuje da će Izrael šutjeti o savezu koji ima za cilj držanje Irana na distanci, to istovremeno izaziva zabrinutost zbog jačanja turske pozicije. Zbog toga se očekuje da će Izrael pokrenuti nove inicijative preko Grčke i kiparskih Grka, pokušavajući dodatno opkoliti Tursku.

U međuvremenu, Iran je obuzet panikom zbog mogućeg gubitka kontrole u Zaljevu, a ne toliko zbog percepcije da je sporazum usmjeren direktno protiv njega. Kako se Iran često predstavlja moćnijim nego što objektivno jeste, može se očekivati da će provoditi asimetrične testove protiv saveza. U tom kontekstu, tri nova saveznika moraju biti spremna na probne napade Huta usmjerene na Crveno more i Saudijsku Arabiju. Iran, koji nastoji nametnuti dominaciju u Zaljevu preko Hormuškog tjesnaca, mogao bi ovaj savez doživjeti kao prijetnju i pokušati instrumentalizirati šiitski identitet.

Još jedna zemlja koja neće biti zadovoljna ovim sporazumom je Indija. New Delhi, koji je krivio Tursku za prošlogodišnje tenzije s Pakistanom, mogao bi pokušati intenzivirati saradnju s Izraelom, Grčkom i kiparskim Grcima protiv Turske i Saudijske Arabije, koje su Pakistanu pružile odbrambene garancije.

Zaključno, Mekanski sporazum je korak prema uspostavljanju regionalne ravnoteže snaga. Njegov cilj je pronalaženje rješenja koja zadovoljavaju sigurnosne potrebe i odbrambena očekivanja država, a ne puko poticanje vjerskog jedinstva. Cilj je uspostaviti stabilnost u regiji kolektivnim naporima, izvlačeći pouke iz prošlih iskustava i sarađujući sa SAD-om kao globalnim hegemonom, zaključuje Murat Aslan u svom tekstu objavljenom u listu Daily Sabah.