Prisustvo Kubanaca u Brazilu naglo je poraslo počevši od 2025. godine, uz neprestano pogoršanje životnih uvjeta na ovom karipskom ostrvu. Ono što je započelo kao mali broj dolazaka surovom rutom kroz Amazoniju pretvorilo se u rastući val koji ih je doveo na sam vrh po broju zahtjeva za azil, daleko nadmašujući Venecuelance. Brazilske vlasti trenutno obrađuju više od 90.000 zahtjeva kubanskih izbjeglica, uključujući 35.000 podnesenih u prvih sedam mjeseci 2026. godine.

Uzroci ovog fenomena leže u nekoliko zemalja: katastrofalna situacija na samoj Kubi, ali i politike u SAD-u, Nikaragvi i Gvajani. Zanimljivo je da je omiljeno odredište Kubanaca u ovoj novoj obećanoj zemlji jug države – hladniji, bjelji i s manje izraženom nejednakošću. Mnogi dolaze s već osiguranim poslovima.

Nakon skoro decenije na amazonskoj granici kojom je dominirao venecuelanski egzodus, Kubanci sada čine oko 85 posto onih kojima pomaže Isusovačka služba za migrante i izbjeglice (SJMR). U srijedu je 110 Kubanaca prošlo kroz trijažni centar u Boa Visti, brazilskom gradu najbližem graničnom prelazu s Gvajanom. To je mjesto gdje predstavnici Agencije UN-a za izbjeglice (UNHCR) i isusovačke organizacije saslušavaju njihove potrebe, objašnjavaju njihova prava, opisuju dostupne usluge i pružaju smjernice za zapošljavanje.

- Dolaze dezorijentirani. Sve što znaju jeste da žele dobiti svoju dokumentaciju. Uglavnom su to trgovci, stručnjaci, računovođe i zaposlenici državnih kompanija - rekao je telefonom iz Boa Viste Luis Hoyos iz tima SJMR-a.

Međutim, profil migranata se mijenja. Početkom godine povećao se broj zdravstvenih radnika. Također je postojao period kada su dolazile uglavnom žene s djecom i starije osobe – supruge i roditelji ranijih migranata koji su im, nakon što su se smjestili, slali avionske karte kako bi im se pridružili u Brazilu.

Kubanci su se okrenuli Brazilu, zemlji portugalskog govornog područja, podstaknuti ofanzivom predsjednika Trumpa da SAD pretvori u neprijateljsku tvrđavu za skoro svakog stranca koji nije bijeli Južnoafrikanac. Ali i odlukom Nikaragve, od prošlog februara, da od Kubanaca zahtijeva vize. Tim potezom zatvoren je jedan od glavnih izlaznih puteva s ostrva prema SAD-u. To je povećalo interesovanje za Gvajanu, koja dijeli kopnenu granicu s Brazilom i ostaje jedna od rijetkih zemalja na svijetu koja od Kubanaca ne zahtijeva vizu.

Najčešća ruta počinje letom Havana – Georgetown. Iz glavnog grada Gvajane migranti putuju kopnom kroz amazonsku džunglu do rijeke Takutu (Tacutu) koja označava granicu, a koju prelaze čamcem prije nego što nastave kamionom do Boa Viste.

Nakon što se u Boa Visti obradi početna brazilska dokumentacija, tražioci azila imaju praktično ista prava kao i brazilski državljani, osim prava glasa ili služenja vojnog roka, piše El Pais.

- Imaju pristup zdravstvenoj zaštiti, obrazovanju, mogućnosti otvaranja bankovnog računa... - objasnio je Hoyos, službenik za regularizaciju SJMR-a u Boa Visti. Ova nevladina organizacija planira od septembra angažirati osobu koja govori španski jezik u policijskoj stanici na granici kako bi se ublažila jezička barijera s kojom se suočavaju novopridošli.

Kubanci često pokazuju početnu nevoljnost da zatraže utočište pod pogrešnom pretpostavkom da to znači da će biti zatvoreni u skloništu.

Velika većina napušta Boa Vistu čim može, krećući se prema gradovima u kojima postoji veća potražnja za radnom snagom.

- Mnogi dolaze s poslom koji im je dogovorio rođak - rekao je Hoyos, dodajući da su to veoma traženi radnici. Osim što je najveća ekonomija u Latinskoj Americi, Brazil ima i najveći besplatni javni zdravstveni sistem na svijetu. Obolijevanje ovdje ne predstavlja veliki rizik za porodične finansije.

Slučaj 47-godišnje Yumare Bolanos je netipičan jer je došla tražeći liječenje koje preopterećeni kubanski zdravstveni sistem više nije mogao pružiti njenoj kćerki, koja boluje od hroničnog zatajenja bubrega. Ističe da je jezik najteži dio procesa prilagođavanja. Njen život i život njene porodice doživjeli su "dramatičnu promjenu", rekla je telefonom.

- Djevojčici je mnogo bolje, ima lijekove koji su joj potrebni - izjavila je iz južnog grada Florianopolisa, kamo su stigli jer se tamo nalazi referentna bolnica za bolesti bubrega.

Nakon mnogo godina provedenih van tržišta rada zbog brige o kćerki, Bolanos je pronašla posao kao blagajnica u supermarketu. Njen suprug radi na utovaru i istovaru u istoj prodavnici. Oduševljena je, uprkos tome što su klima i lokalni temperament veoma različiti od kubanskih.

- Iako ima nekih grubih ljudi, doček je bio veličanstven. Nisam doživjela nikakvu diskriminaciju, čak su nam davali pakete s hranom kada su nam bili potrebni.

Kuritiba, južni grad poznat po kvalitetu života i saobraćajnom sistemu, postala je omiljeno odredište Kubanaca – ili "novi Miami", kako je u šali nazivaju.

Ono što Bolanos ne može shvatiti jeste zašto rješavanje njenog zahtjeva za azil može trajati godinama, dok se zahtjevi njenih venecuelanskih kolega obrađuju u roku od nekoliko mjeseci.

Brazil trenutno obrađuje 157.000 zahtjeva za azil, od kojih je više od 90.000 od Kubanaca. Oni se obrađuju redovnim putem, što znači da se svaki slučaj razmatra pojedinačno. Oni ne ispunjavaju uslove za brži postupak koji je dostupan onima koji dolaze iz Venecuele, Sirije ili Afganistana. Taj ubrzani postupak postoji jer Brazil smatra da su u te tri zemlje "kršenja ljudskih prava ozbiljna i rasprostranjena", rekao je predstavnik Isusovačke službe za izbjeglice. Kuba nije u toj kategoriji. U svakom slučaju, dokumentacija im omogućava rad od prvog dana.

Kubanci, također, moraju sami organizirati putovanja u druge savezne države, što nije slučaj s Venecuelancima, jer brazilska vlada ima program unutrašnjeg preseljenja. Drugim riječima, država raspoređuje migrante u druge savezne države kako bi im olakšala pristup zapošljavanju i socijalnoj integraciji.