Hladnoratovski div podno Plješevice, nekada simbol vojne moći jedne propale države, ponovo je u fokusu. Ali ne zbog aviona i raketa, već kao potencijalna lokacija za ono što Evropa eufemistički naziva "prihvatnim centrom", a što lokalno stanovništvo s obje strane granice vidi kao ništa drugo do geto za migrante i tempiranu bombu.

Utroba planine Plješevice, gdje se nalazi kompleks nekadašnjeg vojnog aerodroma Željava, decenijama je bila obavijena velom tajne. Danas, ta tajnovitost zamijenjena je zaglušujućom bukom medijskih špekulacija i opravdanog straha. Ideja da se ovaj golemi, zapušteni prostor na samoj brazdi koja dijeli Bosnu i Hercegovinu od Evropske unije pretvori u centar za smještaj do 1.500 ilegalnih migranata nije samo tehničko-operativno pitanje, već prvorazredna geopolitička paradigma koja ogoljava svu licemjernost evropske migracijske politike i hroničnu nemoć bosanskohercegovačkih institucija.

Kako navodi Istraga.ba, Ministarstvo sigurnosti Bosne i Hercegovine poslalo je obavijest Graničnoj policiji BiH u kojem se navodi da vlasti Hrvatske planiraju izgraditi imigracioni centar na granici sa Bosnom i Hercegovini na nekadašnjem aerodromu Željava.

Istraga dalje kaže da je o tome je obaviještena i Vlada Unsko-sanskog kantona. Prema informacijama Istrage hrvatske vlasti planiraju formirati imigracioni centar da bi ilegalno prebacivale migrante u Bosnu i Hercegovinu.

Takva praksa je već provođena ranije. Pripadnici hrvatske granične policije iz Donjeg Lapca u februaru su nezakonito prebacili desetoricu migranata iz Egipta na teritorij Bosne i Hercegovine. Prethodno su bili fizički zlostavljani, a u BiH su prebačeni bosi, neprikladno odjeveni i bez ikakvih službenih dokumenata i provedenog zakonskog postupka. MUP Hrvatske je negirao navode bosanskih medija.

Jedan od primjera je događaj iz 2020. godine kada je MUP Hrvatske ilegalno prebacio dvije grupe migranta među kojima je bilo žena i djece. Neposredno prije prebacivanja, migranti su brutalno pretučeni. Tada su u BiH ilegalno prebačene 33 osobe.

U februaru ove godine mediji u Hrvatskoj su objavili da Hrvatska planira gradnju imigracionog kampa, ali tada još uvijek nije bilo potvrde da će biti izgrađen u Željavi, iako je to bio jedan od prijedloga.

“Kako nam je neslužbeno potvrđeno, razmatra se privremeno ograđivanje prostora gdje su nekada bili stambeni prostori bivše JNA, a u vlasništvu je države. Na tom prostoru bilo bi postavljeno oko 450 stambenih kontejnera za smještaj do 1500 migranata, a kamp bi bio završen tijekom ove godine. Troškove njegove gradnje financirat će Europska komisija”, pisao je Jutarnji list.

Hrvatski mediji, pozivajući se na neimenovane izvore, već mjesecima testiraju puls javnosti. Narativ je jednostavan: Hrvatska, kao revnosna čuvarica vanjskih granica Schengena, mora ispuniti svoje obaveze. Logika je naizgled praktična – zašto migrante uhvaćene u šumama Like transportovati stotinama kilometara u unutrašnjost, kada se mogu smjestiti tik uz granicu s koje su i došli? Željava, kao državna imovina na strateški idealnoj lokaciji, nameće se kao "elegantno rješenje".

Međutim, ono što se u briselskim i zagrebačkim kabinetima vidi kao elegantno rješenje, na terenu se čita kao cinični pokušaj eksternalizacije problema. Politika "Tvrđave Evrope" ovdje dobija svoje fizičko obličje. Umjesto da se bavi uzrocima migracija ili uspostavljanjem humanog i funkcionalnog sistema azila, EU problem gura na svoju periferiju. Hrvatska, kao najmlađa članica Schengena, tu politiku provodi dalje, gurajući problem na svoju periferiju – na granicu sa komšijom koji nije članica Unije.

Ministar unutrašnjih poslova Davor Božinović diplomatski poručuje da se lokacija "analizira" i da "konačna odluka nije donesena". Ovaj tip političke neodređenosti je dobro poznata taktika – puštanje probnih balona kako bi se izmjerio otpor prije donošenja nepopularne odluke. No, sama činjenica da se Željava uopće razmatra kao opcija, svjedoči o smjeru u kojem se kreće hrvatska, a time i evropska politika upravljanja migracijama: stvaranje tampon-zona i detencijskih centara što dalje od urbanih središta Zapadne Evrope.

S druge strane granice, reakcija je bila predvidiva koliko i poražavajuća. Institucije Bosne i Hercegovine, od Vijeća ministara do Ministarstva vanjskih poslova, ponovo su uhvaćene na spavanju. Zvanični odgovor da "nisu vođene nikakve bilateralne konsultacije" nije utjeha, već sramotno priznanje vlastite irelevantnosti. Dok se u susjednoj državi planira izgradnja objekta koji bi mogao imati dramatične sigurnosne, ekonomske i humanitarne posljedice po Unsko-sanski kanton, Sarajevo o tome saznaje iz medija.

Ova diplomatska pasivnost bolno podsjeća na slučaj Trgovske gore, gdje Hrvatska planira odlagalište nuklearnog otpada na samoj granici, ignorišući vapaje i proteste iz BiH. Obrazac je identičan: strateški problemi se rješavaju jednostrano, a BiH se tretira ne kao suvereni susjed, već kao pasivni prostor pred čija se vrata može istresti sve ono što je nepoželjno.

Za građane Bihaća i cijelog Unsko-sanskog kantona, ovo nije apstraktna geopolitika. Ovo je déjà vu. Sjećanja na humanitarnu i sigurnosnu krizu od 2018. do 2020. godine, kada je ovaj kanton bio prepušten sam sebi da nosi nesrazmjeran teret migrantske krize, još su svježa. Kampovi poput Vučjaka postali su simboli nehumanih uslova i potpunog kolapsa sistema. Ideja da se na nekoliko kilometara od Bihaća stvori novi, znatno veći centar, s pravom se doživljava kao najava ponavljanja najgorih scenarija. To bi značilo stvaranje trajnog "čepa" na granici, koncentraciju velikog broja ljudi u stanju očaja i neizvjesnosti, te neizbježan porast pritiska na lokalne resurse, socijalne službe i policiju.

Zanimljivo je, međutim, da najsnažniji otpor ovoj ideji ne dolazi samo iz BiH, već i iz same Hrvatske. Stanovnici Like i općinske vlasti Plitvičkih Jezera jasno su poručili da ne žele postati dvorište za migrantski centar. Njihovi argumenti su pragmatični: taj prostor vide kao turistički potencijal, neodvojiv od Nacionalnog parka Plitvička jezera. Napušteni kompleks Željave, sa svojom misterioznom privlačnošću, već privlači avanturiste i turiste, a planovi za njegovu revitalizaciju idu u smjeru turizma i privrede.

Ovaj otpor "s terena" razbija pojednostavljenu sliku o sukobu između Hrvatske i BiH. U stvarnosti, ovo je sukob između centralizovanih, birokratskih odluka donesenih daleko od realnosti, i legitimnih interesa lokalnih zajednica koje bi morale živjeti s posljedicama tih odluka. I stanovnicima Plitvica i stanovnicima Bihaća je jasno ono što stratezi u Zagrebu i Briselu previđaju: getoizacija ljudi nikada nije rješenje, već stvaranje novog, kompleksnijeg problema.

Iako formalna odluka o pretvaranju Željave u migrantski centar još nije donesena, sama ideja je razotkrila neuralgične tačke regiona. Ona pokazuje da je Bosna i Hercegovina, u očima Evropske unije, predodređena za ulogu "sanitarnog kordona" – prostora u kojem će se zadržavati problemi prije nego što stignu do kapija Schengena.

Projekt Željava, bio on realizovan ili ne, ostat će zabilježen kao studija slučaja o modernoj politici granica. To je politika koja ne rješava, već dislocira, ne integriše, već izoluje. Sudbina ovog hladnoratovskog betonskog čudovišta postala je tako metafora za sudbinu hiljada ljudi zarobljenih između birokratske bezosjećajnosti i lokalnog straha. Dok Zagreb važe svoje opcije pod budnim okom Brisela, a Sarajevo spava snom pravednika, stanovnici s obje strane granice s pravom se pitaju da li će aveti prošlosti sa Željave biti zamijenjene duhovima buduće krize.