Politička slika Bosne i Hercegovine, godinama zarobljena u svojevrsnim "binarnim" sukobima, dobija novu, naizgled osvježavajuću, ali suštinski opasnu dimenziju.
U Mostaru je nedavno finaliziran koalicijski sporazum tzv. "Hrvatske petorke", koju čine HDZ 1990, Hrvatska republikanska stranka, Hrvatski nacionalni pomak, Hrvatski demokratski savez i Hrvatska seljačka stranka, što je poslužilo da se javnosti servira priča o "političkom pluralizmu" i rušenju monopola Dragana Čovića.
Međutim, ispod površine te "pluralizacije" krije se politička platforma koja, umjesto jačanja države, nudi radikalizaciju etničkih zahtjeva koja se u svojoj destruktivnosti gotovo ne razlikuje od politike njihovog najvećeg protukandidata na predstojećim oktobarskim izborima.
Iako se ovaj blok deklarativno bori protiv demografskog egzodusa i ekonomske apatije, njihova stvarna agenda ne teži funkcionalnijoj Bosni i Hercegovini, već dodatnom "štemanju" njenih temelja. Upravo tu nastaje paradoks. Naime, lideri "Petorke" optužuju Čovića za simbiozu sa Željkom Komšićem, a zapravo usvajaju njegovu matricu ucjena, blokada i otvorenog neprijateljstva prema centralnim institucijama države. Pobjeda ove grupacije na predstojećim izborima stoga ne bi donijela katarzu, već bi Bosnu i Hercegovinu uvela u novu fazu paralize u kojoj bi se pet različitih lidera utrkivalo ko može biti radikalniji zagovornik dugo sanjanog trećeg entiteta.
Argumenti za ovakvu tezu jasno se vide kroz političke profile lidera ovog bloka. Mario Karamatić, kao najglasniji zagovornik "oživljavanja" Herceg-Bosne, personificira politiku koja otvoreno priziva raskidanje Washingtonskog i Daytonskog sporazuma. Njegova retorika o "kraju države kakvu poznajemo" skoro da se poklapa s onom Milorada Dodika.
Sličan destruktivni potencijal nosi i Slaven Raguž, koji svoju "republikansku" viziju temelji na administrativnom preustroju koji bi u suštini značio uspostavu trećeg entiteta. Njegovo ismijavanje državnih institucija i javnih servisa nije ništa drugo do intelektualizirana verzija Dodikovog nipodaštavanja Sarajeva kao glavnog grada.
S druge strane, Ilija Cvitanović i Ivo Tadić, iako se pokušavaju prikazati kao umjerenije struje proizašle iz HDZ-a, u praksi ne nude nikakav odmak od rigidnog etnocentrizma. Cvitanovićeva politika "legitimnog predstavljanja" identična je onoj koja je godinama služila za blokiranje Federacije, dok Tadić, noseći teret starih stranačkih struktura, predstavlja kontinuitet politike u kojoj je država samo sredstvo za namirivanje stranačkih interesa.
Njima se pridružuje i Ivan Vukadin, čiji fokus na jačanje kantonalnih nadležnosti nauštrb državnih izravno doprinosi fragmentaciji zemlje, pretvarajući Bosnu i Hercegovinu u svojevrsni skup izoliranih feuda.
Suštinska opasnost za Bosnu i Hercegovinu leži u činjenici da je potpuno svejedno hoće li u fotelju Predsjedništva Bosne i Hercegovine sjesti Darijana Filipović, kao izbor HDZ-ove stroge hijerarhije, ili bilo koji kandidat iz redova "Hrvatske petorke". Iako se pokušavaju brendirati kao alternativa, njihove su politike u suštini identične. I jedni i drugi koriste istu matricu etničkih blokada, ucjena i "legitimnog predstavljanja" kao paravan za opstrukciju državnih procesa. Umjesto promjene, Bosna i Hercegovina bi dobila samo novo lice s istim, destruktivnim ciljevima, pretvarajući državu u poligon za "hrvatsko pitanje" koji služi kao stalni alat za destabilizaciju, baš onako kako do sada već spomenuti Milorad Dodik koristi entitet RS.
U konačnici, birači se nalaze pred prividom izbora jer ni HDZ-ova kandidatkinja ni "izazivači" iz "Petorke" ne nude viziju funkcionalne i suverene države. Njihov zajednički cilj nije jačanje Bosne i Hercegovine, već njeno sistemsko razvlašćivanje, čime zapravo postaju najvjerniji saveznici politika koje godinama rade na njenom slabljenju. Bez obzira na to čije ime bude na glasačkom listiću, Bosna i Hercegovina ostat će zarobljena u začaranom krugu radikalizacije i izolacije, u kojem nema partnera za dogovor.
Početna
Najnovije
Najčitanije
Na vrh