Milan Lukić nije osuđen zbog političkog neslaganja, niti zbog pogrešne strane u ratu. Osuđen je na doživotnu robiju zbog nekih od najstrašnijih zločina počinjenih u Bosni i Hercegovini. Haški tribunal ga je proglasio krivim za progone, ubistva, istrebljenje i okrutno postupanje nad bošnjačkim civilima u Višegradu.
Među zločinima za koje je osuđen nalaze se žive lomače u Pionirskoj ulici i na Bikavcu, mjesta koja su postala simboli ljudske okrutnosti. Desetine žena, djece i staraca spaljene su žive nakon što su bile zatvorene u kuće iz kojih nije bilo izlaza. Oni nisu imali mogućnost žalbe, nisu mogli tražiti premještaj, nisu imali pravo na posjete, niti su imali priliku da se požale na uvjete u kojima su završili svoje živote.
Zato posebno odjekuje pismo njegove supruge Danijele iz 2015. godine u kojem se kao argument za premještaj Milana Lukića navode teškoće putovanja njegove porodice do zatvora u Estoniji. U pismu se govori o dugim letovima, autobuskim vožnjama, troškovima, bolestima djeteta i iscrpljujućim putovanjima.
Koliko su duga bila putovanja Bošnjaka koji su 1992. godine protjerivani iz svojih domova? Koliko su bila iscrpljujuća bježanja žena, djece i staraca koji su pokušavali spasiti gole živote? Kakva su prava imali oni koje je zaključao i žive zapalio u kućama u Višegradu?
U nastavaku u cijelosti prenosimo pismo njegove supruge koje je objavila predsjednica Udruženja Žena-žrtva rata Bakira Hasečić.
Obraćam vam se pošto smo posjetili Milana od 08-do 11 (sa putovanjem 9-12) januara i ta posjeta bila je pravi horor. Moje dijete se razboljelo tako da je morao dolaziti doktor za vrijeme posjete, i to dva puta. Morali smo i doktora u dječijoj bolnici u Tartu da posjetimo po završetku posjete. U dječijoj bolnici je dobila antibiotik od kojeg je dobila osip po cijelom tijelu i to za vrijeme putovanja nazad kući. Ne možete ni zamisliti strah koji sam pretrpjela za to vrijeme. Po povratku smo odmah otišli kod našeg dječijeg doktora koji nam je rekao da moramo prestati uzimati antibiotik, da ima virus koji u kombinaciji sa tim antibiotikom izaziva toksičnu reakciju u organizmu! To nije bio jedini put da je moja kćerkica bila bolesna, skoro svaka posjeta se završila kod doktora, više puta smo direktno sa aerodroma išli kod dječijeg doktora. Put je toliko naporan da je to prosto neizdrživo. Ja želim da naša kćerka ima kontakt sa ocem bar mjesečno, da bi znala ko joj je otac i da ima imalo normalan odnos oca i djeteta. U decembru ga nismo posjetili i već je trebalo malo vremena da se navikne na situaciju sa ocem, kako li će tek biti ako se ne vide par mjeseci?!
Kćerkina i moja osnovna ljudska prava nisu poštovana već potpuno ignorisana, o Milanu da i ne govorim.
Kada krenemo na put za Tartu mi napuštamo kuću oko devet sati da bi stigli na 60 km udaljen Aerodrom sa kojeg oko jedanaest sati polijeće avion za Helsinki. Iz Helsinkija letimo za Talin nekad sa kraćom nekad sa dužom pauzom, iz Talina idemo dalje dva i po sata autobusom za Tartu. Obično stižemo oko pola devet u Tartu i onda taksijem do hotela, tako da svako putovanje za bebu od devetnaest mjeseci i mene traje nekih dvanaest-trinaest sati. Ako putujemo iz Helsinkija avionom za Tartu moramo da dođemo tri-četiri dana prije posjete, što je također strašno naporno za dijete i mene, da ne govorimo o troškovima. Svako putovanje košta nas oko hiljadu eura, svuda smo pozajmili novac i već se razbolim pri samoj pomisli da opet pitam za pozajmicu za put. Povratak nije ništa lakši, sada smo čekali četiri sata između letova na aerodromu u Helsinkiju, i to nije bilo prvi put. Postoji toliko država sa direktnim letovima do mjesta odredišta, samo Milana su morali da pošalju na kraj svijeta, to je sigurno bilo namjerno.
Svi zatvorenici poslije njega su poslati u države sa normalnim uvjetima u Finsku, Njemačku, Dansku tako da ne može reći da nije bilo mjesta za Milana.
Sve moje riječi su istinite i potvrđujem dolje navedenim potpisom.
Puno pozdrava
Danijela Lukić
Početna
Najnovije
Najčitanije
Na vrh