Nizozemska vlada i načelnik Generalštaba nizozemske vojske podnijeli su ostavke, nakon zvaničnog nizozemskog izveštaja o Srebrenici, u kome je ocijenjeno da nizozemske mirovne trupe i Ujedinjene nacije snose dio odgovornosti za pad te enklave, u julu 1995., u ruke Vojske Republike Srpske i genocid nad više od osam hiljada Bošnjaka.
Nizozemski premijer Wim Kok podnio je 16. aprila 2002. godine ostavku vlade kraljici Beatrisi, poslije vanredne sjednice kabineta na kojoj su dvojica ministara podnijela ostavke u vezi sa padom Srebrenice u ruke srpskih snaga generala Ratka Mladića 1995. godine. Kok je u to vrijeme posljednjih osam godina bio nizozemski premijer.
Na vanrednoj sjednici vlade, ministar za prirodnu okolinu Jan Pronk podnio je također taj dan ostavku iz uvjerenja da vlada, u kojoj je bio i 1995. godine, nije učinila što je trebalo da zaštiti ljude u Srebrenici gdje su srpske snage deportovale oko 20.000-30.000 žena i djece i ubile više od 8.000 muškaraca i dječaka. U Srebrenici, koja je formalno bila pod zaštitom UN-a, bio je stacioniran Nizozemski bataljon UN-a.
Ministar odbrane De Grave takođe je podnio ostavku, zato što ga vojni vrh nikada nije podrobno informisao o Srebrenici. De Grave je tada izjavio novinarima da je na sjednici donio konačnu odluku da se povuče.
Zvanični nizozemski institut za dokumentovanje rata je sedmicu prije ostavki vlade objavio izvještaj o Srebrenici u kojem je odgovornost za pad zaštićene zone Srebrenice i pokolj Bošnjaka podijelio na sve koji su donosili odluke, od UN-a do nizozemskog vojnog vrha. Najoštrije je kritikovan vojni vrh za prikrivanje informacija.
Nizozemska vlada smatrala je moralnim činom podnijeti ostavku nakon što je izvještaj o padu Srebrenice procijenio da je i ona odgovorna za genocid. Analiza je zaključila da su plavi šljemovi nizozemske vojske ili Dutchbat poslati u Srebrenicu nepripremljeni, ne znajući kakav im je mandat. Potom su ministri donosili neadekvatne odluke.
Vojno je vodstvo, s druge strane, skrivalo podatke od političara, doslovno lagalo i zataškavalo probleme, tako da je za genocid, osim nesumnjive odgovornosti snaga na čelu s ratnim zločincem Ratkom Mladićem i neodlučne međunarodne zajednice kriva, istakao je izvještaj Instituta.
Poseban dio priče predstavlja procjena da su Nizozemci u srebreničku misiju ušli posve tehnički, taktički, strateški nepripremljeni, vođeni iskrenom željom da pomognu ljudima. Dobra se namjera pretvorila u tragediju.
Smatrajući ostavku moralnim činom, naglašeno principijelni tadašnji ministar okoliša, a u prijašnjim vladama ministar za solidarnu pomoć razvoju Jan Pronk, najavio je šta namjerava. Pronku se priključio ministar odbrane Frank de Grave.
Budući da izvještaj odgovornim drži premijera Wima Koka, koji je na čelo Vlade došao uoči genocida u Srebrenici, te se stoga odgovornost proteže i na njegovog prethodnika Ruuda Lubbersa i tadašnji kabinet - i premijer je dobio svoju porciju kritika. Nakon duže rasprave iza zatvorenih vrata vlada je demisionirala.
- Ovo je najcrnji dan moje političke karijere - izjavio je premijer u ostavci.
Do izbora i formiranja nove vladajuće garniture vlada u ostavci obavljala je tehničku funkciju, odnosno vodila je samo tekuće poslove.
Nizozemska je odgovorna za genocid u Srebrenici, odluka je Okružnog suda u Hagu donesena 16. jula 2004. godine. Međutim, tužba osam hiljada Srebreničana samo je djelimično uvažena, jer je Haški sud presudio da je Nizozemska odgovorna za stradanje samo onih civila koji su se nalazili u bazi UN-a. Za ostale žrtve, njih skoro osam hiljada nizozemski vojnici nisu odgovorni. Porodice žrtava nezadovoljne - nepravedno je dijeliti žrtve u kategorije.
