Vijećnik sarajevskog Gradskog vijeća, SDP-ov Dragan Stevanović, ne odustaje od nakane o inicijativi za postavljanje biste u centru glavnog grada fočanskom doktoru i navodnom humanisti, Sekulu Staniću. Barem se tako čini po onome što Stevanović piše na svom Facebook profilu.

Podsjetimo, Stevanović želi da već 27. decembra stavio u proceduru in icijativu za podizanje biste fočanskom doktoru za kojeg tvrdi da je spašavao fočanske Bošnjake i da je iz protesta prema zločinima koj su činjeni nad njima, spalio vlastitu kuću u tom gradu.

Stevanović je to uradio u koordinaciji sa banjalučkim skribomanom, Draganom Bursaćom, koji je ovih dana, iz ko zna kojih razloga, aktuelizirao lažni mit o fočanskom humanisti i stradalniku.  

No, iako je suočen sa brojnim argumentima, kojima je dokazano da niti je Stanić imao kuću u Foči pa je tako, je li, nije mogao ni spaliti a niti je, kako tvrde preživjeli, spašavao ikoga od fočanskih Bošnjaka, Stevanović se ne predaje i nastavlja dalje sa, kako on to kaže, potragom za istinom.

Već ranije se o ovoj njegovoj besmislenoj inicijativi oglasio historičar Mesud Šadinlija, brojni drugi Fočaci, aktivisti ili preživjeli poput Halide Konjo-Uzunović, nekadašnje čelnice udruženja žrtava i jedna od nekoliko stotina žena iz Foče koje još uvijek traže svoje najmilije, sada se oglasio i Dževad Lojo, predratni predsjednik fočanskog Opštinskog komiteta Saveza komunista, predsjednik Skupštine opštine Foča i direktor Rudnika mrkog uglja Miljevina a u godinama Agresije na Bosnu i Hercegovinu logoraš KPD-oma Foča.

Lojo, svjedok Haškog tribunala na suđenju Miloradu Krnojelcu koji je bio upravnik KP Doma od aprila 1992. do augusta 1993. oglasio se, kako piše, „povodom inicijative dr. Dragana Stevanovića da se dr. Sekuli Staniću postavi spomen bista u Sarajevu, kao znak zahvalnosti nekome ko je učinio buntovno i solidarno djelo sa Bošnjacima Foče, i u maju 1992. navodno zapalio svoju kuću, da i ona gori zajedno s bošnjačkim kućama koje su tada palile četničke snage iz Foče, Srbije i Crne Gore, da kad gore i nestaju njihove kuće, izgori i nestane i njegova kuća, kao i da je omogućio svojim kolegama, dr. Asimi Pilav, dr. Reufu Tafru, i dr. Fadilu Kučuku da bezbjedno napuste svoj grad i svoja radna mjesta u Regionalnom medicinskom centru (bolnica) Foča“.

Lojo dalje nastavlja: „Na narativu da je zapalio svoju nepostojeću kuću (imao je društveni stan), toj lažnoj konstrukciji, poslije rata je proglašen humanistom i dobrim čovjekom, posthumno odlikovan i nagradom za građansku hrabrost “Duško Kondor“. Ovu vijest su objavili brojni domaći i međunarodni mediji i priča je dobila svoj zamah bez ikakvih stvarnih činjenica da bi danas dostigla kulminaciju u vidu najavljene inicijative dr. Dragana Stevanovića za podizanje spomenika dr. Sekuli Staniću u Sarajevu.

Prvo, paljenje navodno “svoje“ kuće nije istina i predstavlja grubi falsifikat na kojem je izgrađen navodni humanitarni karakter dr. Sekule Stanića.

Drugo, pomoć koju je pružio svojim kolegama da napuste Foču, kao i drugim licima među kojima je bila moja supruga sa djecom dok sam ja bio u logoru, može se i dvojbeno tumačiti, s jedne strane kao doprinos etničkom selektivnom čišćenju grada, za koje su tadašnje srpske vlasti izdavale propusnice da mogu izaći iz Foče, ali samo jednom manjem broju ljudi, dok su drugi masovno, kao što sam i ja, odvođeni u logor u KPD-omu, i od koji su većina, njih oko 400, 1992. godine kroz navodne razmjere zvjerski pobijeni i bačeni u Drinu, razne jame i druga nedostupna mjesta da se nikada ne pronađu. Bila bi humana gesta da je dr. Sekula Stanić, kao ugledni građanin, ljekar i direktor Bolnice stao u odbranu njihovih prava i suprotstavio se tim genocidnim postupcima srpskih vlasti.

Treće, kao ljekar i direktor Bolnice nije se suprotstavio ni spriječio izvođenje ranjenika iz Bolnice, koji su uz samu Bolnicu zvjerski pobijeni. Nije se suprotstavio ni odvođenju bolesnih u logor KPD-om. Samo zato jer su Bošnjaci. Kako je fočanska bolnica bila Regionalni medicinski centar Gornjeg Podrinja, tako su pacijenti Bošnjaci iz Višegrada, Goražda i Čajniča završili u logoru. (O ovome je detaljnije pisao dr. Mesud Šadinlija, a ja sam u logoru u KPD-omu “samo“ svjedočio tome) Većina ovih pacijenata je pobijena i do danas mnogi nisu nađeni.

Četvrto, način smrti dr. Sekule Stanića u policijskoj stanici u Miljevini i njegovo zatvaranje je i danas tabu tema među žiteljima srpske nacionalnosti fočanskog kraja, što dokazuje i spomen ploča srpskih žrtava koje su navodno pobili Bošnjaci, postavljena u Kozjoj Luci na kojoj je i ime dr. Sekule Stanića.“

Kada mu je na na njegovom Facebook zidu predočeno ovo Lojino pismo, Stevanović je odgovorio: „Da, upoznat, u međuvremeno sam i ja primo email od K.K. iz Njemačke koji tvrdi suprotno, da je ubijen zajedno sa njegovim amidžom u Miljevini a da je u vremenu maj-juni 1992 godine saznavši u bolnici da četnici pale muslimanske kuće u selu Miljevina otišao na lice mjesta i iz protesta zapalio porodičnu (roditeljsku) kuću u Miljevini.“

No, i ovo što Stevanović, navodno, provjerava je brzo demantirano jednostavnim argumentom. Sekul Stanić nije u Miljevini imao kuću. „Kuću je imao u Kozjoj Luci, u selu u kojem se njegovo ime nalazi na spomeniku poginulim borcima VRS-a, i nju nije zapalio“, lagano je Mesud Šadinlija demantirao navodne tvrdnje o paljenju kuće iz protesta.

Priča o navodnom humanisti Sekulu Staniću lagano se zatvara i Draganu Stevanoviću bi bilo najbolje da na njoj prestane insistirati. Nije sporno pogriješiti, sporno je insistirati na nečemu za što nema nikakvog temelja. Osim u grantovskim i medijima koje vole strane ambasade.