Prije nekih 40-ak godina bila sam mlada tek ispiljela profesorica u jednoj od zeničkih srednjih škola. Uvjeti rada bili su više nego dobri, škola, zbog najvećeg broja učenika, više muška nego ženska, a nastava – kabinetska. U kabinetu koji je imao izlaz u dvije učionice lijevo i desno, uz veliki prozor koji je propuštao mnogo svjetlosti bio je radni sto. A na stolu – pepeljara. Bila je od nekog sivog krhtog metala, ne mnogo teška. I na njoj je bio nekakav reljef zbog kojeg ju je teško bilo čistiti od pepela ostalog nakon što kolege iz nje istresu opuške. Nisam mnogo obraćala pažnje na nju jer nisam bila pušač. Samo bih je sklonila u kakav ćošak da mi ne smrde ostaci pepela. Jedne subote, kada sam imala na dodatnoj nastavi nešto učenika, oprala sam je detaljno pod česmom pa mi je onako umivena privukla pažnju. Na njoj muškarac zamahnuo debelim prutom a preko koljena mu dijete. Duž ivice pepeljare urezano: Subota – đačka bubota.

Umjesto šipke "magareća klupa"

U meni su se u tom trenutku pomiješale različite emocije: iznenađenje, začuđenost, zaprepaštenje i, priznat ću, krajičak usana mi se pomjerio u osmijeh. Dakle, učenici su, bili ne bili krivi, bili dobri ili loši, svake subote preventivno dobijali batine. Nekima od njih je to bio i bonus ako su tokom sedmice „zaslužili“ čime da ih se batina. Nikada nisam odgonetnula odakle ta pepeljara u našem kabinetu i kada i gdje je nekoliko godina kasnije nestala. Prošlo je dosta do vremena kada je internet ovladao našim životima i kada sam saznala da je to bio općeprihvaćeni običaj u srpskim školama, o kojem je još u 19. stoljeću pisao Vuk Karadžić.

Prošle su stotine godina, obrazovne vlasti su općenito postale civiliziranije, a preventivno kažnjavanje šipkom kao oblik odgoja je napušteno. Bilo je ostataka, kao, naprimjer, u vrijeme moga osnovnoškolskog obrazovanja, kada su neki učitelji prutićem po dlanu udarali učenika za nestašluk ili neposluh. Neke bi to baš zaboljelo, ali više je bilo blaga opomena. Češće je bilo „Idi u magareću klupu“, koja je bila izdvojena od ostalih i gdje si povazdan sjedio sam nebili se dozvao pameti. I sama sam je više puta okusila, najčešće kada sam suflirala drugu iz klupe, što sam tada smatrala svojom svetom dužnošću. I bilo je i „Idi u ćošak cijeli čas“, okreni leđa učionici i razmišljaj o onome što si uradio.

Nedavni incident u jednoj od sarajevskih škola, kada je nastavnik bio nasilan prema učeniku, vratio mi je sjećanja na te dane moga rada u školi. Gdje smo to zaribali u našem obrazovnom sistemu kada smo dopustili da nam nastavnici na takav način rješavaju probleme na svojim časovima? To se, inače, ne pitam samo sada. Pitam se još od svojih prvih dana rada u školi, jer smo imali jednog kolegu koji je svako malo dijelio ćuške učenicima u fiskulturnoj sali. I svi su znali za to. I niko od uprave prstom mije mrdnuo da to problematizira, a kamoli sankcionira.

Prvo odgoj pa obrazovanje za stvarno znanje

Da se razumijemo: nisu svi učenici cvjećke, ili kako smo tada govorili „bele lale“. Djeca su najčešće - moje je neporecivo iskustvo kao prosvjetnog radnika - ogledalo svojih roditelja. Ako ti učenik na času, samo da bi se pred vršnjacima pokazao da on to može, opsuje majku – onda je korijen takvog ponašanja u roditeljskom domu i nigdje više. Makar tako što su roditelji dopustili da ulica nadvlada roditeljski odgoj. A sjećam se kada je mom kolegi jedan roditelj došao na informacije za svoje dijete i kada je jedinicu iz njegovog predmeta prokomentirao ovako: „To je Vaša odgovornost da mu date znanje, a moja je da ga odgojim“. A škole su tada bile i službeno „odgojno-obrazovne ustanove“, prvo odgoj pa znanje. A šta je znanje bez odgoja! Gotovo ništa.

Ostaviti lekciju koju nastavnik predaje i preostalo vrijeme posvetiti rješavanju problema, bio razredni starješina ili ne, je - imperativ! Propušteno znanje može se nadoknaditi bilo kad, ali vrijeme koje je propušteno da se istjera na čistac šta je dobro a šta loše – neće nikada. Djeca će u tom slučaju izgubiti životni pravac, neće imati osjećaj za drugog i drukčijeg i neće znati za granice – u lošem.

U školama se sada trči za ciframa, visokim ocjenama bez pokrića... Pa zamislite osnovnu školu u Sarajevu, naprimjer, za koju sam na radiju prije nekoliko godina slušala da na kraju školske godine ima prosjek 4,45! To znači da je velika većina učenika odlična. A nasuprot tome, prije nekoliko godina jedno evropsko istraživanje u školama je pokazalo da su nam učenici na dnu ljestvice po funkcionalnom znanju. Visok prosjek, bez pokrića u znanju, od nastavnika očekuju, negdje i zahtijevaju direktori koji su stranački postavljeni, roditelji koji  neće ili ne mogu da shvate kako time svome djetetu prave medvjeđu uslugu s posljedicama koje će tek kasnije biti vidljive, a društvo će pretrpjeti veliku štetu jer će imati ljude s diplomama, a bez znanja. A i ocjene bez pokrića su dio odgoja, ali lošeg.

Šta je sa psiho i testovima inteligencije kod nastavnika?

Zašto se javnost prema ovom incidentu odnosi kao da se desio u nekom vakuumu, da se materijalizirao ni iz čega, a ne kako posljedica potpuno poremećenog sistema obrazovanja i generalno naših društevnih vrijednosti? Dakle, svi smo odgovorni za mučne i odvratne situacije u školama poput one u OŠ „Musa Ćazim Ćatić“. I obrazovne vlasti, i uprave u školama, i roditelji i kompletno društvo. Niko ni manje ni više. Jer sadašnji očevi i majke su današnjii odgajatelji djece, svoje ili tuđe. A njihova djeca su budući odgajatelji djece, svoje ili tuđe.

I na kraju da podcrtam: Šta je sa psiho-testovima za nastavnike i drugo osoblje u školama? Nii testove inteligencije i općeg znanja ne bi trebalo zanemariti. To rade ozbiljne firme kada raspišu konkurs za nove uposlenike, pa što ne bi i škole. Pogotovo škole! Kandidati za rad u nastavi i svi koji su u dodiru s djecom morali bi prvo njih proći. I svake godine, prije početka nastave ponovo ih proći. Da se zna kakav im je psihološki profil: jesu li nasilni, (ne)prilagođeni, sposobni za rješavanje problema, jesu li (a)socijalni, kakva im je lična kultura, koliko im je visok prag tolerancije...

Ako bi rezultati testa bili OK, nastavničko „O'š da te štocem opalim?“ u školama nam se nikada ne bi trebalo dogoditi.