U Iranu, unutar zvaničnih sportskih struktura pod nadzorom državne Federacije za borilačke vještine, od 1989. godine djeluje škola za ninjutsu koju je u predgrađu Teherana osnovao Akbar Faraji. Do danas, kroz rigoroznu obuku ove drevne japanske borilačke vještine prošlo je približno 25.000 žena, starosti od pet do 56 godina. Suprotno periodičnim medijskim narativima koji su ih predstavljali kao paravojnu formaciju, dokumentacija i izjave polaznica ukazuju na to da je praksa primarno usmjerena na samoodbranu, fizičku spremnost i mentalnu disciplinu, legalno integrisanu u sportski sistem zemlje.

Trening ovih žena, poznatih kao kunoichi, odvija se u zatvorenim dvoranama i na otvorenim, ekstremnim lokacijama poput pustinja i šuma. Program obuhvata borbu prsa u prsa, tehnike neprimjetnog kretanja, savladavanje prepreka i penjanje uz vertikalne zidove. Obuka uključuje i rukovanje širokim spektrom tradicionalnog japanskog hladnog oružja: od katane, nunchakua i shurikena (zvijezda za bacanje), do kompleksnijeg oružja kao što su kusarigama (srp povezan lancem) i sai (metalni trozupci). Tradicionalna crna nindža odjeća, poznata kao "shinobi shozoku", zajedno sa maskama, omogućava polaznicama da ispoštuju zakonske propise o pokrivanju tijela, a da pri tome ne ometaju izvođenje zahtjevnih fizičkih manevara.

Centralni motiv za bavljenje ovom vještinom, kako ističu same polaznice, jeste sticanje samopouzdanja i sposobnosti za samoodbranu od uličnog i porodičnog nasilja. Put do majstorskog zvanja, odnosno crnog pojasa (Shodan), traje između tri i pet godina intenzivnog treninga, a strukturiran je kroz sistem učeničkih (Kyu) i majstorskih (Dan) stepeni. Ispit za crni pojas zahtijeva demonstraciju tehničke perfekcije stotina pokreta, poznavanje teorije i filozofije vještine, napredno rukovanje oružjem i test izdržljivosti u borbi (randori) protiv više protivnika.

Fenomen je dospio u fokus međunarodne javnosti 2012. godine, nakon što je novinska agencija Reuters objavila video-reportažu pod naslovom: "Hiljade žena nindži obučavaju se kao ubice u Iranu" (Thousands of female ninjas train as assassins in Iran). U tekstu je sugerisano da iranska država obučava ovu grupu za izvođenje atentata u slučaju stranog vojnog napada. Reakcija kluba i njegovog osnivača bila je hitna, podnijeli su tužbu protiv agencije zbog klevete. Pod pritiskom, Reuters je izmijenio naslov u činjenično ispravniji – "Tri hiljade žena nindži u Iranu", ali je iransko Ministarstvo kulture i islamske upute već reagovalo suspenzijom akreditacija za svih 11 novinara Reutersa u Teheranu, koja je potrajala nekoliko mjeseci.

Ovaj slučaj nije izolovan unutar šireg regionalnog konteksta. Posljednjih godina, borilačke vještine bilježe porast popularnosti među ženama na Bliskom istoku kao sredstvo osnaživanja. U Egiptu, žene masovno treniraju Pencak Silat i kik-boks kao odgovor na problem uličnog uznemiravanja. U Saudijskoj Arabiji, gdje su takve aktivnosti donedavno bile nezamislive, otvaraju se ženske akademije za taekwondo i kik-boks, dok se u pustinjskim predjelima oživljavaju tradicionalne vještine poput konjičkog streličarstva. Slični trendovi zabilježeni su i u Kuvajtu i Iraku, gdje raste broj sportskih centara u kojima žene treniraju mješovite borilačke vještine (MMA). U svim navedenim slučajevima, učesnice kao primarni cilj navode jačanje mentalne i fizičke snage, a ne političku ili vojnu agendu.