Svijet kakav smo poznavali, onaj uređen uštogljenim konvencijama, beskrajnim panelima o "ljudskim pravima" i predvidljivim diplomatskim notama, doživio je svoju kliničku smrt. No, sahrana kasni jer u Sarajevu još niko nije obavijestio ožalošćenu porodicu. Dok se tektonske ploče geopolitike pomjeraju, a stara arhitektura međunarodnog poretka ruši u oblaku prašine, na globalnu scenu stupa novi (stari) igrač, noseći sa sobom smrt "državnika-sveštenika" – onog moralizirajućeg arbitra koji propovijeda "zajedničke vrijednosti". Na njegovo mjesto dolazi geopolitički "šibicar" u liku i djelu Donalda Trumpa. A mi? Mi imamo Denisa Bećirovića.
Liberalni establišment, zadojen iluzijama o uređenom svijetu, Donalda Trumpa vidi kao anomaliju, kao vulgarnog provincijalca bez strategije. To je fundamentalna greška u koracima. Oni ne shvataju da je Trumpova strategija upravo – odsustvo doktrine. To je vrhunska geopolitička igra "šibicarenja", dizajnirana da drži rivale, od Pekinga do Brisela, u stanju permanentne nervoze, nagađajući ispod koje čaše se nalazi loptica. Taj "nepredvidivi provincijalizam" nije slabost; to je superiorna forma odvraćanja.
Kada vaš protivnik ne zna da li ćete ga pozvati na večeru ili mu uvesti sankcije od kojih pucaju ekonomije, vi kontrolišete igru. Trump je shvatio ono što sarajevska čaršija odbija prihvatiti: u novom svijetu nema svetih krava, postoji samo transakcija. Diplomatski jezik se promijenio. Više se ne govori jezikom "euroatlantskih integracija" i "vladavine prava". Novi jezik je brutalan, ogoljen i glasi: "cash on delivery/plaćanje po pouzeću".
I tu dolazimo do tragedije bošnjačke/bosanske politike, personificirane u liku i djelu Denisa Bećirovića. Ako je Trump majstor haosa koji taj haos koristi kao polugu moći, Bećirović je njegova sušta suprotnost – on je majstor forme bez sadržaja, ustogljeni štreber koji je napamet naučio lekciju koja više nikome ne treba.
Gledajući Bećirovića, vidimo savršeno skrojeno odijelo, kravatu koja ne mrda ni milimetar i frizuru otpornu na uragane. Vidimo pozu državnika, ali osjećamo prazninu birokrate. On je slika i prilika političke mimikrije. Bećirović je onaj učenik u prvom redu koji bjesomučno diže ruku da citira paragraf iz udžbenika koji je učitelj odavno bacio u smeće, bez i da sam razumije suštinu silnih citata koje je napamet naučio. Njegova politika je politika otvorenih pisama, saopćenja za javnost i pozivanja na međunarodne garancije u trenutku kada te garancije vrijede manje od papira na kojem su isprintane.
Dok se međunarodni sistem ruši, dok se granice (i one na kartama i one moralne) brišu, Bećirović "statira u kukuruzu". On vjeruje u svijet koji više ne postoji. On je tužna slika političara koji misli da će ga citiranje rezolucija UN-a spasiti od predatora koji razumiju samo jezik sile i interesa. Njegova rigidnost, ta štreberska potreba da sve bude "po propisu", u sudaru sa Trumpovim "šibicarenjem", djeluje ne samo naivno, već i opasno.
To je smrt državnika-sveštenika. Taj arhetip političara koji vjeruje da je njegova uloga da bude moralna vertikala, da propovijeda o pravdi dok svijet gori, postao je suvišan. Trump ne traži moralnu propovijed, on traži deal. On ne pita "dijelimo li iste vrijednosti", on pita "šta nudite i koliko to košta?". Bećirović, zarobljen u svom imaginariju pravednog svijeta, na to pitanje nema odgovor. On čeka da neko drugi – Visoki predstavnik, američki ambasador, briselski birokrata – riješi rebus, ne shvatajući da su i oni postali tek posmatrači u areni u kojoj se pravila mijenjaju iz sata u sat.
Bećirovićev "nepredvidivi provincijalizam" je, za razliku od Trumpovog, puki amaterizam. Kod Trumpa je nepredvidivost oružje; kod Bećirovića je to posljedica nemoći i nedostatka vizije. On je pozer koji misli da je politika umjetnost lijepog govora i fotogeničnog rukovanja, dok se iza kulisa odvija brutalna preraspodjela moći.
Mi živimo u vremenu kada se crvene linije ne prelaze – one se brišu gumicom. U takvom svijetu, imati na čelu države čovjeka koji se ponaša kao kustos muzeja propalih ideologija nije samo hendikep, to je pozivnica za katastrofu. Dok se svijet prebacuje na "plaćanje po pouzeću", Sarajevo i dalje pokušava platiti mjenicama "zajedničkih vrijednosti" koje su odavno izgubile pokriće. A Denis Bećirović, u svom savršenom odijelu, stoji na palubi broda, uvjeren da je kurs ispravan, dok se oko njega more pjeni od ajkula koje su namirisale krv.
Ovo nije vrijeme za štrebere. Ovo je vrijeme za političare 'mangupe'. A mi, nažalost, za stolom imamo čovjeka koji ne smije ni da baci kocku, čekajući pismeno odobrenje onih koji su kockarnicu odavno napustili.
