Zakon o Vijeću ministara Bosne i Hercegovine uredio je prava, dužnosti i odgovornosti Vijeća ministara BiH, njegov ustroj, način rada i odlučivanja i druga povezana pitanja. Vijeće ministara je definirano kao organ izvršne vlasti BiH koji vrši svoja prava i dužnosti kao vladine funkcije. Dodikovo negiranje Vijeća ministara kao državne vlade zato je besmisleno. Zakonom je propisano da će Vijeće ministara usvojiti Poslovnik o radu kojim će potpunije urediti pripreme i način održavanja i vođenja sjednica. Kao podzakonski akt poslovnik o radu mora biti usklađen sa zakonom.

Bivši visoki predstavnik Miroslav Lajčak 2007. je "nametnuo" Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Vijeću ministara BiH, a nedugo potom nametnuo je i tzv. autentično tumačenje tog zakona koje je postalo njegov sastavni dio sa zakonskom snagom. Uobičajeno, visoki predstavnik je obavezao Parlamentarnu skupštinu BiH da oba akta usvoji u istom obliku, bez izmjena i dopuna i bez dodatnih uvjeta. To do danas nije učinjeno.

Bitnim izmjenama zakona neminovno je i Poslovnik o radu Vijeća ministara morao biti usaglašen. Ni to nije nikada učinjeno. Poslije 18 godina "čekanja" ovo se može mirne duše svrstati u rubriku "vjerovali ili ne". U odluci kojom je donio zakon, visoki predstavnik je napisao da "danom stupanja na snagu ovog Zakona prestaju da važe sve suprotne odredbe Poslovnika o radu VMBiH".

Ako bivši i sadašnji predsjedavajući Vijeća ministara iz reda srpskog i hrvatskog naroda nisu htjeli uskladiti Poslovnik o radu sa zakonom, radi loše namjere ili iz bilo kojeg drugog razloga, ostaje otvoreno pitanje zasto to ne(i)kada nije inicirao predsjedavajući ili zamjenici iz reda bošnjačkog naroda?! Puna usta borbe za državu BiH, a nije riješeno tako važno pitanje. Na osnovu čega radi Vijeće ministara, nije poznato nikome osim političkim mešetarima i ministarskim diverzantima koji učestvuju u njegovom radu. Valjda im odgovara haotično i konfuzno stanje kao izraz politike perfidne destrukcije bosanskohercegovačke državnosti?!

Ni zakon ni stari poslovnik o radu nisu precizno propisali način usvajanja dnevnog reda sjednice Vijeća ministara. Nekada se neko s nekim (Alan Ford bi dodao: "A ne zna se ko") dogovorio da je dnevni red tzv. konačna odluka Vijeća ministara.

Treba znati da Vijeće ministara donosi dvije vrste odluke i to: 1) odluke koje u daljoj proceduri idu u Parlamentarnu skupštinu BiH i 2) konačne odluke Vijeća ministara. Prvi način je da Vijeće ministara donosi odluke koje idu u dalju proceduru u Parlamentarnu skupštinu (npr. zakoni) većinom glasova od onih koji su prisutni i glasaju. Ne postoji etnički veto u ovoj vrsti odlučivanja. Zakonodavac je ovakav način odlučivanja i propisao da se ne može jednostrano blokirati proces utvrđivanja zakona koje onda izvršni organ Vijeće ministara šalje zakonodavnom organu Parlamentarnoj skupštini BiH. Dvodomna skupština BiH koja je sastavljena od Zastupničkog doma i Doma naroda, ima ustavne mogućnosti entitetskog i etničkog načina odlučivanja, pa i blokada. Blokirati zakone na prvom koraku u Vijeću ministara je nepotrebno i štetno u ukupnom zakonodavnom procesu. A upravo to se sada dešava u Vijeću ministara radi nakaradnog i pogrešnog tumačenja propisa.

Članom 18. stav (2) Zakona o Vijeću ministara propisan je drugi način odlučivanja: "O ostalim pitanjima Vijeće ministara u pravilu odlučuje konsenzusom članova koji su prisutni i glasaju, a naročito o propisima, imenovanjima i postavljenjima iz djelokruga Vijeća ministara, Poslovniku i njegovom tumačenju".

U narednom stavu se opisuje postupak ako ne bude konsenzusa prilikom takvog odlučivanja. U tom slučaju Vijeće ministara donosi odluku većinom onih koji su prisutni i glasaju s tim da takva većina uključuje glasove predsjedavajuće(g) Vijeća ministara i oba zamjenika predsjedavajućeg, svi iz različitih konstitutivnih naroda (ova odredba je precizirana Lajčakovim autentičnim tumačenjem Zakona o Vijeću ministara).

Zašto je važno razumijevanje ovog prilično kompliciranog načina odlučivanja?

Dnevni red sjednice Vijeća ministara dogovara se na kolegiju kojeg čine predsjedavajuća i njeni zamjenici. Ako se jedno od njih troje usprotivi predloženoj tački dnevnog reda (uključujući prijedlog zakona) i zaprijeti da neće glasati za dnevni red, on će time spriječiti održavanje sjednice Vijeća ministara. Tačka se skida s dnevnog reda jer nema konsenzusa. Posljedično, jedan zamjenik predsjedavajuće može blokirati zakonodavni proces, a to npr. Staša Košarac često radi. Ko mu je dao pravo da blokira zakonodavni proces? Zakon mu nije dao to pravo. Radi se o nekom protivpravnom i priglupom kompromisu koji su nekada postigli predstavnici konstitutivnih naroda u Vijeću ministara.

U gore citiranom članu Zakona obratite pažnju na boldirane riječi "u pravilu". Iskusniji pravnici i "namazani" političari znaju da ove riječi u korelaciji sa riječima "a naročito" omogućavaju izuzetak od pravila. To konkretno znači da Vijeće ministara može donositi konačne odluke i na drukčiji način. Znači, dnevni red sjednice, kao proceduralno pitanje, može se usvojiti i bez konsenzusa, a i bez "obaveznih" glasova predsjedavajuće i njenih zamjenika, tj. većinom glasova onih koji su prisutni i glasaju.

Uzmimo hipotetički da predsjedavajuća Vijeća ministara na dnevni red sjednice predloži isključivo zakone. Zašto bi njeni zamjenici (recimo Košarac ili Helez) uopće imali mogućnost da traže skidanje s dnevnog reda tih tačaka tj. zakona, uz prijetnju da neće glasati za dnevni red, te da sjednica Vijeća ministara neće biti održana.

Ovdje se ne radi o oduzimanju ovlaštenja koja imaju zamjenici predsjedavajuće, nego o sprečavanju zloupotrebe i namjerne blokade zakonodavnog procesa, ma od koga dolazile. Konačne odluke Vijeća ministara svakako nema bez glasova predsjedavajuće i njenih zamjenika. Oni mogu na kolegiju tražiti skidanje s dnevnog reda tačaka gdje je njihov glas presudan, a nikako onih tačaka tj. zakona koji poslije razmatranja i odlučivanja u Vijeća ministara idu u dalju proceduru u Parlamentarnu skupštinu. Razumni političari bi se trebali složiti da se jednostranim tumačenjima i proceduralnim zamkama ne može spriječiti odlučivanje u zakonodavnom procesu, jer je takvo što protivno propisanoj zakonskoj normi u članu 18. stav (1) Zakona.

Pošto sam nekada bio zamjenik predsjedavajućeg Vijeća ministara (2007-2009), zapamtio sam slučaj kad sam glasao protiv predloženog reda, a dnevni red je ipak bio usvojen, jer su se glavni sekretar i predsjedavajući u tumačenju pozvali na one riječi "u pravilu", koje zapravo znače da nešto može i mimo pravila. Presedan je tim slučajem napravljen.

Vrijeme je da Vijeće ministara prestane sablažnjavati stručnu javnost i građane i uskladi Poslovnik o radu sa Zakonom o Vijeću ministara BiH. Vrijeme je i da predstavnici iz RS-a nešto urade s kolegama iz Federacije bez uplitanja visokog predstavnika. To je bolje nego da nam Schmidt opet kroji schnitt tumačenjem autentičnog tumačenja.