Politička scena u bh. entitetu Republika Srpska već se opasno zagrijava pred predstojeće izbore, a stari scenariji razjedinjenosti i uskostranačkih interesa opet izbijaju u prvi plan.

Naime, aktuelni potpredsjednik RS-a Ćamil Duraković zvanično je predao kandidaturu za mjesto predsjednika manjeg entiteta, opet nastupajući kao nezavisni kandidat.

Iako ovakav potez na prvi pogled može djelovati kao čin individualne hrabrosti ili političke dosljednosti, on zapravo otvara niz pitanja o strateškom promišljanju onih koji bi trebali zastupati interese bošnjačkog naroda i povratničke populacije u ovom dijelu Bosne i Hercegovine.

Durakovićeva odluka da se kandidira mimo bilo kakvih ozbiljnih i sveobuhvatnih pregovora s ostalim relevantnim probosanskim subjektima u RS-u šalje zabrinjavajuću poruku. Umjesto prijeko potrebnog jedinstva, koje je jedini garant relevantnosti u sredini gdje su Bošnjaci svedeni na nivo statističke greške u institucijama, ponovno svjedočimo politici "svako za sebe". Tim činom Bošnjaci u RS-u, nažalost, opet sami sebi podmeću nogu, dodatno se gurajući na marginu političkog života.

Ono što još više usložnjava ionako tešku situaciju jeste činjenica da je Durakovićeva kandidatura stigla samo dan nakon što je Predsjedništvo SDP-a odlučilo da u RS-u nastupi u okviru bloka sa strankama NiP, Naprijed, PDA i NES.

Podjele naše svagdašnje

SDP, NiP, NES, Naprijed i PDA riskiraju političko brisanje Bošnjaka iz RS-a

Ovakav rascjepkane nastup, koji s jedne strane čine nezavisni kandidati, a s druge ideološki konfuzni i matematički upitni blokovi, direktno vodi fatalnom fragmentiranju bošnjačkog glasačkog tijela. Ako je već cilj "promjena režima", kako Duraković ističe, zar se do tog cilja ne dolazi lakše zajedničkim snagama, a ne soliranjem koje rasipa i onako oskudan broj glasova?

Podsjetimo, nakon prethodnih izbora i preuzimanja mandata potpredsjednika, Duraković je javnost iznenadio izjavama u kojima je isticao kako je Milorad Dodik njegov predsjednik i kako će po mišljenje ići upravo njemu u palatu. Iako se takva retorika tada pravdala pragmatizmom i pokušajem spuštanja tenzija, činjenica je da povratnička zajednica od tog "pragmatizma" nije vidjela mnogo konkretne koristi.

U ovom političkom trenutku, kada Duraković opet traži povjerenje ističući diskriminaciju i opstrukcije iz Banje Luke, nemoguće je ne primijetiti diskontinuitet u njegovom političkom narativu, što unosi dodatnu sumnju u dugoročnu strategiju njegovog djelovanja.

Problem, naravno, nije samo u pojedincu. On je sistemski. Ogroman dio probosanskih snaga u RS-u kao da nema strpljenja, a možda ni istinske volje, za mukotrpan proces dogovaranja koji bi rezultirao jednom, snažnom listom i zajedničkim kandidatima. Umjesto da se energija troši na izgradnju platforme koja bi donijela stvarni prosperitet i sigurnost povratnicima, ona se rasipa na unutrašnja nadmetanja i borbu za fotelje koje u suštini nose minimalnu moć ako iza njih ne stoji jedinstven narodni front.

Ako se nastavi s ovakvom praksom, "političko brisanje" može uistinu postati realnost koju nećemo moći popraviti u narednim decenijama. Vrijeme je da politički akteri u RS-u shvate da njihova odgovornost nadilazi njihove lične ambicije ili uske stranačke direktive. Bez istinskog zajedništva, svaka kandidatura, pa i ova Ćamila Durakovića, ostaje tek formalnost koja, u konačnici, više koristi onima koji državu Bosnu i Hercegovinu ne vide kao svoju, nego onima koji u njoj pokušavaju opstati.

Na kraju krajeva, povratnici u RS zaslužuju više od političkog soliranja. Zaslužuju zrelost, strpljenje i dogovor koji će im garantirati da više nikada neće biti samo nijemi posmatrači sopstvene marginalizacije.