Na površini dešavanja u Zapadnoj Aziji (vrijeme je da se napusti zapadni geografski konstrukt Bliski istok) izgledaju u svoj svojoj komplikovanosti jednostavnima. Izrael je po sada već ustanovljenom obrascu pokušao, srećom bezuspješno, da ubije pregovarače, odnosno politbiro Hamasa koji se okupio u glavnom gradu Katara kako bi razmotrio američki prijedlog o prekidu vatre u Gazi.
Još jednom se ona Kissingerova, da je možda opasno biti neprijatelj Amerike, ali biti prijatelj Amerike je kobno, pokazala tačnom. Kataru nisu pomogli status strateškog saveznika SAD, najveća američka vojna baza u regionu, pa ni svojevrsni reket – ugovori vrijedni 243 milijarde dolara (odbrana i civilna avijacija) koje je sa Trumpom potpisao koliko u maju ove godine.
Hitni samit Arapske lige i Organizacije islamske saradnje (OIC) održan je u ponedjeljak 15. septembra, dan nakon što su se ministri vanjskih poslova država učesnica sastali iza zatvorenih vrata u Dohi kako bi razradili nacrt rezolucije kojom se predlažu konkretne mjere protiv Izraela. Međutim, uprkos očekivanjima snažnijih mjera, završno saopštenje samita uglavnom se sastojalo od osuda i obećanja solidarnosti.
Na samitu su se mogli čuti mnogo pozivi na oštrije konkretne akcije, kao što su pozivi na prestanak ekonomskih odnosa sa Izraelom (predsjednik Recep Tayyip Erdogan), prekid diplomatskih odnosa (iranski predsjednik Masoud Pezeshkian), pozivi na suspenziju Izraela iz UN-a (pakistanski premijer Shehbaz Sharif), ali samo je ovo treće našlo mjesta u završnom kominikeu pozivom na "koordiniranje napora usmjerene na suspenziju članstva Izraela u Ujedinjenim nacijama".
Sada kada je Vijeće za ljudska prava UN-a u svom izvještaju objavljenom u utorak 16. septembra nedvosmisleno ustanovilo da Izrael sprovodi genocid u Gazi to bi u idelnom svijetu bilo lako sprovodljivo. Ali ne živimo u idealnom svijetu i zato ne treba zadržavati dah u očekivanju toga.
Analize prema kojima se zapadnoazijska (anglo-američka) sigurnosna doktrina srušila, te da sada nadalje, ni Saudijska Arabija ni UAE, niti bilo koja druga arapska država, ne mogu vjerovati da se samo novcem može kupiti sigurnost, su u osnovi točne. Stoga bi bilo logično da zemlje Perzijskog zaliva sada traže nove saveze i sigurnosne aranžmane u brzo promjenjivom regionalnom poretku.
Samit Arapske lige i OIC je bio prilika da se polože neki temelji toga, što se nije desilo. Magloviti rudiment odbrambenog aranžmana Vijeće za saradnju arapskih država zaliva (GCC), sa sve klauzulom da napad na jednu predstavlja napad na sve, teško može biti uzet kao ozbiljan kapacitet odvraćanja protiv nekontrolisnog Izraela.
Prije samo četiri godine se završila četvorogodišnja ilegalna totalna blokada Katara od tih istih zemalja. Uslovi za prekid blokade, njih 13, među kojima su bili zatvaranje turske vojne baze, prekidanje odnosa sa Iranom i zatvaranje Al Jazeere, su bili ogledalo izraelskih (muzičkih) želja.
Turska je odigrala ključnu ulogu u odbrani i preživljavanju Katara te blokade. Samo podatak da je pre blokade Katar proizvodio svega jedan posto hrane, a 99 posto je uvoženo kopnenim putevima iz susednih zemalja govori sve kako o surovosti blokade tako o gargantuanskom poduhvatu da se hrana vazdušnim putem dopremi.
Uglavnom to je bilo prvi put da su Turska i Katar pokvarili planove GCC-a iza kojih su se kezili Izrael i SAD.
Turska i Katar nisu samo jedine zemlje koje nedvosmisleno pružaju podršku palestinskom otporu, nego su to dvije zemlje koje pružaju svaku vrstu podrške Siriji, razvoju sirijske ekonomije i uopće revitalizaciji Sirije. Time po drugi put kvare igru Izraela i SAD, koji bi da Siriju raščereče.
To je (historijska) perspektiva iz koje se u Turskoj posmatra izraelski napad na Katar. Izraelske zakletve da će "progoniti vođe Hamasa" gdje god se nalazili su jasna prijetnja Turskoj.
Da su Turska i Izrael na putanjama kolizije je odavno jasno. Izraelska štampa, uključujući i "liberalni" Haaretz, je puna tekstova o sukobu, koji je samo prije neku godinu bio nezamisliv, a sada je sasvim moguć, i geopolitičkom zemljotresu koji bi u tom slučaju nastao.
Kako maskirati ekspanzionističke ambicije Izraela? Osim uobičajenom demonizacijom Turske generalno i Erdogana posebno, sljedeća priča može dati nagovještaj.
Tokom posjete državnog sekretara SAD-a Marca Rubija, gdje je posle izraelske agresije na Katar došao da pruži nepokolebljivu podršku genocidnoj tvorevini, Benjamin Netanyahu je ispričao (vjerovatno lažnu) priču kako je 1998. nudio tadašnjem turskom premijerz Mesutu Yilmazu sve artefakte iz osmanskog perioda iz svih muzeja Izraela u zamenu za mermerni tablet koji "dokazuje" jevrejsko vlasništvo Jerusalema prije 2.700 godina, ali Yilmaz je odbio iz straha da će "islamisti" koji podržavaju gradonačelnika Istanbula (Erdogan) napraviti haos ako Turska ustupi Izraelu taj "dokaz" vlasništva.
Zaokruživši priču direktnim obraćanjem Erdoganu "Jerusalem je naš grad i uvijek će biti jevrejski, nije tvoj Erdogane", te blebetanjem o judeokršćanskoj civilizaciji.
Priča je smiješna koliko i sve Netanyahuove priče o arheologiji. Sjetimo se one kada je tvrdio da je nedavno pronađen prsten sa imenom Mileikovsky, pardon, Netanyahu. Izrael zloupotrebljava i falsificira tzv. biblijsku arheologiju kako bi se proturila teza o "vlasništvu" nad Palestinom i indirektno opravdao postepeni genocid nad Palestincima.
Jednostavna činjenica je da evropski Jevreji imaju pravo na Palestinu u istoj mjeri koliko Italijani (bivši Rimljani) imaju na London.
No, dodatna komika ove priče, ako izuzmemo da je Netanyahu bio u poziciji da nudi sve artefakte svih izraelskih muzeja, je da ta mermerna ploča, poznata kao Siloamski zapis, pisan na staroherbejskom jeziku feničkim pismom, opisuje u šest redova tehnologiju kopanja tunela i nije ni u najmaštovitijem tumačenju nikakva tapija na Jerusalem.
No, insistiranje Izraela/Netanyahua da sve stavi u eshatološki kontekst iliti vjerski sukob je očigledno. A na tom polju se dešavaju interesantne stvari. Nezapažena vijest je bila da je 13. septembra Jerusalemski patrijarh Teofil došao je u Istanbul da posjeti Recepa Tayyipa Erdoğana zbog rastućih tenzija u Jerusalemu i opasnosti koja prijeti svetim mjestima.
Svrha posjete bila je traženje turske podrške za očuvanje kršćanske baštine u Jerusalemu, koju kolonisti regularno otimaju i/ili uništavaju.
Tom prilikom patrijarh Teofil je poklonio Erdoganu pismo garantija Omara ibn al-Khattaba, kojim se kršćanima daje sloboda života i bogosluženja nakon osvajanja Jerusalema 638. godine. Na simboličkom planu patrijarh je izrazio očekivanje da Erdogan održi garanciju koju je Omar dao, odnosno uzme kršćane Jerusalema/Palestine u zaštitu.
To je pozadina histeričnog "Jerusalem je naš grad, Erdogane. Ne tvoj!" Međutim, to nije sve. Donald Trump je zatim brže bolje spakovao grčkog patrijarha Istanbula, Bartolomeja na privatni avion i primio ga na zatvoreni sastanak u Bijeloj kući. Na kome je Bartolomej (po sopstvenom priznanju) olajavao Tursku.
Već se može nazrijeti obrazac. Krst i Davidova zvijezda protiv polumjeseca. Nije jako kreativno.
