Prije tačno 27 godina, 24. marta 1999. u 19:45 sati, nebo iznad Savezne Republike Jugoslavije osvijetlile su prve rakete NATO pakta.

I dok se u domaćoj javnosti ovaj datum decenijama obilježava isključivo kroz prizmu "agresije", historijska distanca nalaže da stvari nazovemo pravim imenom – bio je to iznuđen, ali neophodan "hirurški" zahvat međunarodne zajednice kako bi se zaustavila destruktivna, ekspanzionistička politika Slobodana Miloševića koja je čitavu deceniju palila Balkan.

Kraj politike sile

NATO intervencija nije bila uzrok, već posljedica. Ona je došla kao finale desetogodišnjeg procesa u kojem je beogradski režim, vodeći ratove u Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, sistematski urušavao stabilnost jugoistočne Evrope. Neuspjeh pregovora u Rambouilletu i Parizu u februaru i martu 1999. godine nije bio plod slučajnosti, već svjesna odluka tadašnjeg vrha SRJ.

Niko nije iznad zakona

Godišnjica smrti balkanskog kasapina: Naslijeđe Miloševićeve politike su logori, grobnice i razoreni gradovi

Odbijanje Skupštine Srbije da prihvati prisustvo stranih trupa bilo je posljednji čin prkosa jednog režima koji je suverenitet koristio kao štit za provođenje represije na Kosovu. Generalni sekretar NATO-a Javier Solana izdao je naređenje za napad tek kada je postalo jasno da Miloševićev aparat ne planira zaustaviti humanitarnu katastrofu i progon civilnog stanovništva. Kako navodi Human Rights Watch u svojim izvještajima iz tog perioda, vojne operacije srbijanskih snaga na Kosovu prije marta 1999. već su dovele do stotina hiljada raseljenih, što je intervenciju učinilo pitanjem regionalne sigurnosti.

Suočavanje s brojkama, a ne mitovima

Pitanje žrtava, koje se često koristi u svrhe dnevnopolitičke mobilizacije, zahtijeva trezvenost. Fond za humanitarno pravo (FHP), pod vodstvom Nataše Kandić, uradio je najprecizniji popis zasnovan na 3.500 izvora. Prema tim podacima, u NATO napadima poginulo je 756 osoba.

Kandić s pravom ukazuje na opasnost manipulacije brojevima, gdje se decenijama bez dokaza licitira s "2.500 civilnih žrtava". Popis FHP-a pokazuje da su među stradalima (451 civil i 305 pripadnika vojnih i policijskih snaga) bili i Albanci, Srbi, Romi i Bošnjaci. Prihvatanje ovih činjenica, umjesto insistiranja na preuveličanim ciframa, ključno je za istinsko razumijevanje cijene koju je narod platio zbog tvrdoglave politike jednog čovjeka.

- Rašireno je uvjerenje da su stradali samo Srbi... a prema popisu, među poginulima je 217 Albanaca i 204 Srba - podsjeća Kandić, naglašavajući da je priznavanje svih žrtava jedini put prema ozdravljenju društva.

Od Kumanova do modernog Balkana

Ratno stanje, proglašeno iste noći kada su pale prve bombe, trajalo je 11 sedmica, tokom kojih je infrastruktura države pretrpjela teška oštećenja. Ipak, ti udari nisu bili usmjereni protiv naroda, već protiv vojnog i ekonomskog aparata koji je hranio ratnu mašineriju.

Potpisivanje Kumanovskog sporazuma 9. juna 1999. godine, u bazi kod Kumanova, označilo je kapitulaciju jedne anahrone politike. Iako su tadašnji državni mediji to predstavljali kao "pobjedu", povlačenje VJ s Kosova i ulazak međunarodnih trupa (KFOR) bili su jedini način da se spriječi totalno uništenje zemlje.

Preminuo u 84. godini

Jesse Jackson, "freelance" diplomata: Milošević, NATO bombardovanje i tri oslobođena američka vojnika

Rezolucija 1244 Vijeća sigurnosti UN-a, koja je uslijedila 10. juna, donijela je mir koji je bio neophodan da bi Srbija godinu dana kasnije, 5. oktobra, konačno smogla snage da raskine s Miloševićevim naslijeđem.

Gledajući unazad, 24. mart je dan podsjećanja na to kuda vodi politika izolacionizma i teritorijalne ekspanzije po svaku cijenu. NATO intervencija je bila bolna lekcija o tome da međunarodna zajednica, uprkos svim svojim manama, ne može i neće beskonačno tolerirati destabilizaciju Evrope i sistematsko kršenje ljudskih prava.