U vremenima kada se globalno društvo suočava s podjelama, poruke mira, tolerancije i zajedništva dobijaju na posebnoj važnosti. Upravo u tom duhu, pod temom "Imamo obećanje za jedinstvo", održana je tradicionalna manifestacija posvećena velikom anadolskom mistiku i filozofu Haci Bektasu Veliju. Događaju su prisustvovali brojni visoki zvaničnici, uključujući ministra kulture i turizma Republike Turske Mehmeta Nuri Ersoya.

Prije početka službenog programa, ministar Ersoy obišao je kompleks Haci Bektas Veli, posjetio muzejske dijelove grobnice ovog velikana te tradicionalno popio vodu iz Lavlje fontane. Svečanost je započela minutom šutnje i izvođenjem himne, nakon čega je prisutnima prenesena i poruka predsjednika Republike Turske Recepa Tayyipa Erdogana.

U svojoj poruci, Erdogan je istakao kako učenja Haci Bektasa Velija, koja u fokus stavljaju humanost, saosjećanje, dobrotu i bratstvo, i danas služe kao nezamjenjiv putokaz.

Čvrsto se držeći ovih poruka koje nas savjetuju da na 72 nacije gledamo iz jedne perspektive, nastavljamo služiti našoj naciji i cijelom čovječanstvu. Poziv Haci Bektas Velija "Budimo jedno, budimo jaki, budimo živi" temelj je našeg vječnog bratstva kao nacije. Baš kao i u prošlosti, ove će zemlje održavati poruke dobrote i ljepote koje propovijedaju velike duhovne osobe i prijatelji istine, te će zauvijek čuvati odlučnost za mir, spokoj i suživot, kao što je bilo jučer, kao što je danas i kao što će biti u budućnosti.

Ministar Mehmet Nuri Ersoy u svom je obraćanju naglasio da se civilizacijsko naslijeđe, koje se prostiralo na tri kontinenta, nije gradilo isključivo fizičkom silom, već osvajanjem ljudskih srca.

Tajna uspjeha naših predaka nije u osvajanju zemalja i gradova, već u otvaranju vrata srca i ukorijenjenju u tlu domovine srca.

Ersoy se osvrnuo i na historijski kontekst 13. stoljeća, upoređujući tadašnja iskušenja s izazovima modernog doba.

Hunkar Haci Bektas je karika u ovom lancu mudrosti, golemi val ovog okeana koji je pogodio Anatoliju. I ne smijemo zaboraviti da je razdoblje u kojem je došao bilo vrijeme kada je očaj okovao srca u sjeni mongolskih invazija, strah je trijumfirao nad razumom, bjesnila je vatra nesloge, a one koji su bili ujedinjeni razdvajao je ego i borba za opstanak. Sada, kada se osvrnemo unazad, kao da se Anatolija iz 13. stoljeća odrazila na današnji svijet. Bolesti ega koje su pogađale ove zemlje u tim godinama danas su se pojačale rasizmom i netolerancijom te osakaćuju čovječanstvo na globalnoj razini. Stoga je bolest jasna, a lijek i iscjelitelj su također jasni. Recept koji čovječanstvu treba je jasan: budimo jedno, budimo veliki, budimo živi.

Ministar je zaključio kako je očuvanje i prenošenje alevijsko-bektašijske kulture – koja obuhvata specifične izreke, muziku, rituale i usmenu tradiciju – jedna od temeljnih dužnosti ministarstva na čijem je čelu, te je obećao dalju podršku svima koji rade na očuvanju ove drevne baštine.

Manifestaciji su prisustvovali i drugi ugledni gosti, među kojima su guverner Nevsehira Huseyin Kok, te predstavnici alevijsko-bektašijskih fondacija i udruženja. Program je obogaćen i nastupom plesne grupe Semah iz tekije Karacaahmet Sultan Dervish, čime je na simboličan način oživljena duhovna tradicija koja vijekovima povezuje ljude.

Ko je bio Haci Bektas Veli?

Haci Bektas Veli bio je istaknuti islamski mistik, sufija, filozof i teolog porijeklom iz Nišapura u Horasanu (današnji Iran). Pred mongolskom invazijom prešao je u Anadoliju, gdje je proveo veći dio svog života podučavajući i šireći svoje specifično učenje.

Smatra se duhovnim utemeljiteljem bektašijskog derviškog reda (tarikata), premda je sam red institucionalno i doktrinarno oblikovan u kasnijim stoljećima, posebno pod utjecajem Balim Sultana u 16. stoljeću.

Njegovo učenje odlikuje se izrazitim humanizmom, tolerancijom, ljubavlju prema svim ljudima bez obzira na vjeru ili naciju, te zalaganjem za ravnopravnost žena i muškaraca.

Haci Bektas Veli je bio i jedan od prvih autora koji su koristili narodni turski jezik kao književni i duhovni medij (u djelima poput Makalat), što mu je omogućilo dubok i trajan uticaj na široke narodne slojeve u Anadoliji i šire.

Historijat bektašija u Bosni i Hercegovini

Bektašijski tarikat snažno se ukorijenio i ostavio dubok trag u južnim dijelovima Balkana – posebno u Albaniji, gdje se danas nalazi i svjetsko sjedište reda, Kosovu i Sjevernoj Makedoniji, gdje je bio usko povezan s janjičarima i kasnije albanskim nacionalnim preporodom. U Bosni i Hercegovini, međutim, situacija je bila značajno drugačija.

Bektašijski red se smatra jednim od najmanje zastupljenih derviških redova u historiji Bosne i Hercegovine. Glavni razlog tome leži u činjenici da je u vrijeme intenzivnog prihvatanja islama u 15. i 16. stoljeću na tlu Bosne dominirao ortodoksni sunitski islam.

Janjičarska muzika

Mehter, prvi vojni orkestar u historiji koji je osvojio evropske dvorove

Osmanska administracija i lokalno plemstvo sistemski su podržavali sunitsku tradiciju i pomagali uspostavljanje ortodoksnih sufijskih redova (kao što su nakšibendije, kadirije, mevlevije i halvetije), čime je prostor za heterodoksna učenja, poput onih koje su baštinile bektašije, bio sveden na minimum.

U Sarajevu je zabilježeno postojanje samo jedne bektašijske tekije – Kantarimine tekije na At Mejdanu (lijeva obala Miljacke). Tekiju je osnovao šejh Mehmed ef. Kantardžić, koji se doselio iz Janine u Epiru, a nakon njegove smrti dužnost je preuzeo njegov zet Abdullah Ljutika.

Pripadnici ovog reda u Sarajevu uglavnom su bili osmanski oficiri i činovnici. Nakon austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine, većina sljedbenika se razišla, čime su se ugasile i posljednje organizirane aktivnosti bektašija na ovom prostoru. Ipak, do danas su ostala prisutna sporadična okupljanja.