Donald Trump je formalno objavio da se Sjedinjene Američke Države nalaze u oružanom sukobu s narkokartelima. Ova deklaracija, potkrijepljena konkretnim vojnim akcijama, signalizira promjenu u načinu na koji Washington tretira organizovani kriminal. No, koliko je takav pristup održiv – i kakve rizike nosi?
Motivacija: sigurnost ili politički kapital?
Američka politika borbe protiv narkotika decenijama oscilira između represije i prevencije. Pojam "war on drugs" prvi put je popularizovao predsjednik Nixon, a vojni aspekt je dodatno intenziviran tokom 1980-ih kroz intervencije u Latinskoj Americi. Trumpov aktuelni pristup ide korak dalje: ne samo da se karteli nazivaju terorističkim organizacijama, već se formalno tretiraju kao neprijateljske oružane formacije. Prvi napadi na brodove u Karipskom moru već su izvedeni, a broj poginulih premašuje 15.
Za razliku od ranijih politika koje su se oslanjale na agencije poput DEA i FBI, sada se otvara prostor za direktnu upotrebu vojske, dronova, specijalnih jedinica i potencijalno obavještajnih agencija s ovlastima za smrtonosnu silu.
Trumpova odluka dolazi u politički osjetljivom trenutku. Obećanje "beskompromisnog obračuna s kartelima" bilo je ključno u njegovoj predsjedničkoj kampanji. Uspon nasilja u pojedinim dijelovima SAD, problemi s fentanilom, te javna percepcija gubitka kontrole nad granicom dodatno pojačavaju podršku među dijelom biračkog tijela za ovakve poteze.
Pitanje je, međutim, da li su nacionalna sigurnost i borba protiv droge zaista osnovni motivi, ili se radi o stvaranju političkog efekta odlučnosti i "ratnog predsjednika" uoči izbora.
Može li predsjednik sam voditi rat?
Prema Ustavu SAD, samo Kongres ima ovlast da objavi rat. Trump je ovu pravnu prepreku zaobišao tako što je kartelima dodijelio status "nedržavnih neprijateljskih aktera". Time se poziva na presedane korištene u tzv. ratu protiv terorizma nakon 11. septembra, kada su SAD sprovodile vojne operacije protiv Al-Kaide i sličnih grupa bez klasične objave rata.
No, razlika je ključna: narkokarteli, ma koliko nasilni bili, ne vode ideološki rat protiv SAD, niti imaju političke ciljeve u klasičnom smislu. Oni su, po svojoj definiciji, kriminalne organizacije – a upotreba vojne sile protiv takvih subjekata otvara ozbiljna pitanja o proporcionalnosti, nadležnosti i odgovornosti.
Karteli kao politički akteri?
Iako se narkokarteli formalno definišu kao kriminalne organizacije motivisane profitom, njihovo djelovanje u praksi često prelazi tu granicu i poprima jasne političke karakteristike. U brojnim državama Latinske Amerike, karteli ne samo da koriste nasilje protiv državnih institucija, već aktivno potkopavaju suverenitet – uspostavljajući sopstvenu kontrolu nad teritorijama, namećući pravila, ubirući "poreze" i odlučujući o životu i smrti građana.
Kroz sistemsku korupciju, finansiranje političkih kampanja i infiltraciju lokalne vlasti, karteli zapravo preuzimaju dio funkcija države - čime zadiru u samu srž političkog poretka. U tom smislu, Trumpova teza da karteli predstavljaju neprijateljsku silu nije pravno neutemeljena – jer oni djeluju kao paralelne strukture vlasti koje ne samo da podrivaju zakon, već i aktivno oblikuju političku realnost na terenu.
Izražena zabrinutost
Meksiko, Kolumbija i Venezuela već su izrazile zabrinutost. Meksička predsjednica Claudia Sheinbaum upozorila je da nikakva vojna operacija SAD na tlu Meksika neće biti tolerisana. I dok Trump formalno ne najavljuje kopnene intervencije, nejasna pravna osnova ovih operacija stvara opasnost unilateralnih akcija koje bi mogle destabilizovati cijele regione.
Latinska Amerika ima bolno iskustvo s američkom intervencionističkom politikom. Borbe protiv kartela, koje su se u prošlosti vodile uz podršku SAD u Kolumbiji i Meksiku, često su rezultirale porastom nasilja, korupcije i unutrašnjih migracija - bez trajnog uspjeha u suzbijanju trgovine drogom.
