Trideseti juni u kalendaru bužimskih vitezova jeste dan kada se prepliću ponos i tuga, dan kada je Bosna i Hercegovina izgubila jednog od svojih najsrčanijih sinova.

Na današnji dan, 1992. godine, na brdu Osmača kod Bosanske Otoke, svoj mladi život u temelje domovine ugradio je Nevzet Nanić, poznatiji kao Crni – osnivač "Gazija" i brat legendarnog komandanta Izeta Nanića.

Nevzetov životni put započeo je 8. maja 1968. godine u Bužimu. Nakon osnovnog obrazovanja u rodnom mjestu i srednje mašinske škole u Bosanskoj Krupi, put ga je odveo na more, u Split, gdje je upisao Fakultet brodostrojarstva. Ipak, mirne studentske dane i perspektivnu budućnost prekinuli su ratni bubnjevi.

Kao član Patriotske lige i komandir voda u okviru PDV-a, Nevzet nije čekao da rat dođe na njegov prag. Iako je početak agresije dočekao na završetku studija u Hrvatskoj, srce ga je vuklo tamo gdje je bilo najteže. Odmah se priključio vojnim jedinicama, kaleći se na ratištima oko Bugojna i Livna. Ipak, zov rodnog kraja bio je jači, te sredinom juna 1992. godine formira jedinicu "Gazija" i kreće put Bužima, odlučan da stane na branik svoje Krajine.

Oni koji su ga poznavali, poput njegovog školskog prijatelja Nihada Varcara, pamte ga kao čovjeka nevjerovatne energije i "petlje". Od mladalačkih dana provedenih u karate klubu, preko zajedničkih nestašluka i putovanja na relaciji Krupa – Bužim, Nevzet se izdvajao svojom tvrdoglavom upornošću.

- Kod njega nije postojalo da nešto ne može - prisjeća se Varcar, ističući da je Nevzet uvijek birao najteže izazove, one pred kojima bi drugi uzmicali. Ta neustrašivost, koja ga je činila prirodnim vođom, u ratnom vihoru postala je njegova najveća vrlina, ali i kobna tačka na brdu Osmača.

Kobnog 30. juna 1992. godine, po naređenju brata Izeta, Nevzet sa svojim "Gazijama" kreće u rejon Ivanjskog puta. Zadatak je bio zaustaviti snažnu tenkovsko-pješadijsku ofanzivu neprijatelja. U bliskim i žestokim borbama, "Gazije" su zajedno s "Otočkim" bataljonom uspjele nanijeti ozbiljne gubitke agresoru i zaustaviti prodor oklopnjaka.

U samoj završnici ove uspješne operacije, dok je hrabro stajao ispred svojih boraca, Nevzet je položio život za slobodu. Njegov odlazak nije zaustavio "Gazije". Naprotiv, jedinica koju je on utemeljio izrasla je u jednu od najelitnijih formacija 5. korpusa Armije RBiH, noseći duh svog prvog komandira kroz sve kasnije pobjede.

Nevzet Nanić posthumno je odlikovan najvišim ratnim priznanjem, značkom "Zlatni ljiljan". Danas on i njegov brat Izet počivaju jedan pored drugog u Nanića dolini, na šehidskom turbetu u Bužimu, čuvajući vječnu stražu nad Krajinom.

Svake godine, članovi udruženja "Nanićevi Bužimljani" i porodica Nanić obilaze mjesto njegove pogibije na Osmači, podsjećajući na žrtvu čovjeka koji je iza sebe ostavio suprugu Mirzu i sina Emira.

Zanimljivo je i bolno historijsko podudaranje. Naime, tačno godinu dana nakon Nevzeta, 30. juna 1993. godine, u borbama za deblokadu Mostara poginuo je još jedan heroj oslobodilačkog rata – Midhat Hujdur Hujka. Dva grada, dvije sudbine i isti datum koji svjedoči o cijeni slobode koju danas živimo. Nevzet Nanić Crni ostaje upamćen ne samo kao komandir, već kao simbol neustrašivosti koja ne poznaje uzmak.