Razgovori koje su premijer Federacije BiH Nermin Nikšić i federalni ministar energije, rudarstva i industrije Vedran Lakić vodili u februaru sa predstavnicima Sjedinjenih Američkih Država, uključujući otpravnika poslova Ambasade SAD-a Johna Ginkela i brigadnog generala Chrisa A. McKinneyja iz USEUCOM-a, daju konkretniji okvir spekulacijama o budućnosti namjenske industrije u Bosni i Hercegovini.

Ako se ovaj sektor potpuno prepusti političkom kadroviranju i lokalnim interesnim grupama, da se najblaže izrazim, ostat će tehnološki zaostao i zavisan od improvizacije. Ako se, pak, strateška partnerstva ugovaraju netransparentno, bez jasnih državnih uslova, BiH može postati samo jeftina proizvodna baza bez dugoročnog razvoja. Zato je potrebno insistirati na transferu tehnologije, obuci domaćih kadrova, zadržavanju ključnih proizvodnih kapaciteta u zemlji i jasnoj državnoj kontroli nad strateškim segmentima industrije. Sama činjenica da je poseban akcenat stavljen na američke investicije, modernizaciju i tehnološko unapređenje namjenske industrije pokazuje da Washington ovaj sektor ne posmatra samo kao privrednu granu, već i kao važan element regionalne sigurnosne arhitekture.

Ono što se zapravo može iščitati iz namjera SAD-a jeste nastojanje da se namjenska industrija Federacije BiH postepeno integriše u zapadne proizvodne i logističke lance odbrambene industrije. Naime, vrhunski sigurnosni i strateški interes Zapada jeste da namjensku industriju Federacije BiH ne ostavi po strani i prepusti utjecaju drugih aktera. Namjenska industrija Federacije BiH ima isuviše veliku perspektivu da bi ostala izvan sigurnosnog kišobrana NATO saveza. Ko ima tržište, tehnologiju, standarde i političku zaštitu - taj ima perspektivnu namjensku industriju. Naša namjenska industrija već izvozi značajne količine proizvoda i traži stabilne kupce, kapital i tehnološko unapređenje.

Ono što mi u svemu tome smeta jeste činjenica da naše vlasti ne insistiraju na ovoj temi kada su u pitanju pregovori sa NATO-om o punopravnom članstvu. Rat u Ukrajini pokazao je da NATO zemljama i njihovim partnerima nedostaju proizvodni kapaciteti za municiju i određene vrste naoružanja, a Bosna i Hercegovina posjeduje tradiciju, infrastrukturu i stručni kadar koji mogu odgovoriti na dio tih potreba. Kao što reko, ako investicije donesu novu tehnologiju, otvore pristup velikim tržištima i omoguće dugoročan razvoj domaćih kompanija, onda je riječ o prilici koju BiH ne bi smjela propustiti. Međutim, država mora zadržati kontrolu nad strateškim pravcima razvoja industrije i osigurati da domaći kapaciteti ne budu svedeni samo na ulogu jeftine proizvodne baze za strane naručioce.

Namjenska industrija BiH nalazi se pred mogućnošću da postane značajan dio zapadnog odbrambenog sistema, ali samo ukoliko domaće institucije budu znale zaštititi vlastite interese i pregovarati iz pozicije partnera, a ne pasivnog posmatrača procesa koji se odvijaju oko njih. Posebno frustrira činjenica da vlast ni u jednom trenutku javno ne potencira upravo ovaj resurs koji Bosna i Hercegovina posjeduje kako bi poboljšala vlastitu pregovaračku poziciju u procesu euroatlantskih integracija.