Dok sviće, stotine muškaraca okupljaju se na prašnjavom trgu u Chaghcharanu, glavnom gradu provincije Ghor u Afganistanu. Ređaju se uz cestu nadajući se da će neko naići i ponuditi bilo kakav posao. To će odrediti hoće li njihove porodice jesti tog dana.
Međutim, vjerovatnoća uspjeha je mala.Juma Khan pronašao je samo tri dana posla u posljednjih šest sedmica koji su plaćali između 150 i 200 afganija (2,35-3,13 dolara) dnevno.
- Moja djeca su tri noći zaredom išla na spavanje gladna. Moja žena je plakala, kao i moja djeca. Zato sam molio komšiju za nešto novca da kupim brašno. Živim u strahu da će mi djeca umrijeti od gladi - kaže on.
Njegova priča ni na koji način nije jedinstvena. Prema podacima Ujedinjenih nacija, u današnjem Afganistanu zapanjujućih tri od četiri osobe ne mogu zadovoljiti svoje osnovne potrebe.
Nezaposlenost je raširena, zdravstvo se bori s problemima, a pomoć koja je nekada osiguravala osnovne stvari za milione ljudi smanjila se na djelić onoga što je nekada bila.
Zemlja se sada suočava s rekordnim nivoom gladi, a procjenjuje se da je 4,7 miliona - više od desetine stanovništva Afganistana - na korak od gladi. Ghor je jedna od najteže pogođenih provincija. Muškarci ovdje su očajni.
- Dobio sam poziv u kojem su rekli da moja djeca nisu jela dva dana. Osjećao sam se kao da bih se trebao ubiti. Ali onda sam pomislio kako će to pomoći mojoj porodici? Dakle, evo me ovdje i tražim posao - kaže Rabani, a glas mu se guši.
Khwaja Ahmad jedva promrmlja nekoliko riječi prije nego što počne jecati.
- Umiremo od gladi. Moja starija djeca su umrla, pa moram raditi da prehranim porodicu. Ali ja sam star, pa mi niko ne želi dati posao - rekao je.
Kada se otvori lokalna pekara u blizini trga, vlasnik dijeli ustajali hljeb među gomilom. U roku od nekoliko sekundi, hljebovi su razdvojeni, pola tuceta muškaraca se hvata za dragocjene komade.
Odjednom nastaje nova gužva. Čovjek na motociklu dolazi želeći unajmiti jednog radnika da nosi cigle. Desetine muškaraca se bacaju na njega. Za dva sata koliko smo bili tamo, zaposlena su samo tri muškarca.
U obližnjim zajednicama - golim kućama razasutim po neplodnim, smeđim brdima, smještenim uz snježne vrhove planinskog lanca Siah Koh - razoran utjecaj nezaposlenosti je jasan.
Abdul Rashid Azimi nas vodi u svoj dom i izvodi dvoje svoje djece - sedmogodišnje blizanke Roqiu i Rohilu. Čvrsto ih drži u naručju, željan da objasni zašto donosi nepodnošljive odluke.
- Spreman sam prodati svoje kćeri. Siromašan sam, u dugovima i bespomoćan.Dolazim kući s posla sa suhim usnama, gladan, žedan, uznemiren i zbunjen. Moja djeca dolaze k meni govoreći "Baba, daj nam malo hljeba". Ali šta ja mogu dati? Gdje je posao?
Abdul nam kaže da je spreman prodati svoje djevojčice za udaju ili za kućne poslove.
- Ako prodam jednu kćerku, mogao bih hraniti ostatak svoje djece najmanje četiri godine - kaže.
Grli Rohilu, ljubeći je dok plače:
- Srce mi se slama, ali to je jedini način.Sve što imamo za jesti je hljeb i topla voda, čak ni čaj - kaže njihova majka Kayhan.
Dvojica njenih tinejdžerskih sinova rade čisteći cipele u centru grada. Treći skuplja smeće, koje Kayhan koristi kao gorivo za kuhanje.
Saeed Ahmad nam kaže da je već bio prisiljen prodati svoju petogodišnju kćerku Shaiqa nakon što je dobila upalu slijepog crijeva i cistu na jetri.
- Nisam imao novca da platim medicinske troškove. Pa sam prodao kćerku rođaku - kaže on dok ga kćerka grli oko vrata svojim malim ručicama.
Njihova bliska veza je očigledna, ali za pet godina morat će otići kod rođaka.
- Da imam novca, nikada ne bih donio ovu odluku. Ali onda sam pomislio, šta ako umre bez operacije? Ovako će barem biti živa - kaže Saeed.
Prije samo dvije godine, Saeed je primao određenu pomoć.
Tada su on i njegova porodica – kao i milioni drugih Afganistanaca – primali pomoć u hrani: brašno, ulje za kuhanje, leću i dodatke prehrani za djecu.
Ali masovno smanjenje pomoći u posljednjih nekoliko godina lišilo je veliku većinu ove pomoći koja spašava živote.
Sjedinjene Američke Države, nekada najveći donator Afganistanu, prošle godine su ukinule gotovo svu pomoć zemlji. Mnogi drugi ključni donatori također su značajno smanjili doprinose, uključujući Veliku Britaniju.
Trenutni podaci UN-a pokazuju da je pomoć primljena do sada ove godine 70 posto niža nego 2025. godine. Teška suša – koja je pogodila više od polovine provincija u zemlji – pogoršava probleme.
Talibanska vlada, koja je preuzela vlast 2021. godine, također krivicu pripisuje prethodnoj afganistanskoj administraciji – koja je prisiljena da ode jer su se strane snage povukle iz zemlje.
- Tokom 20 godina invazije, stvorena je vještačka ekonomija zbog priliva američkih dolara. Nakon završetka invazije, naslijedili smo siromaštvo, teškoće, nezaposlenost i druge probleme - rekao je za BBC Hamdullah Fitrat, zamjenik glasnogovornika talibanske vlade.
Međutim, politika samih talibana, posebno njihova ograničenja protiv žena, također su ključni razlog zašto donatori odustaju. Kada su upitani, talibanska vlada je odbacila svaku odgovornost za odlazak donatora, navodeći umjesto toga da "humanitarna pomoć ne bi trebala biti politizirana“.
Fitrat također ukazuje na planove talibana "da smanje siromaštvo i stvore radna mjesta implementacijom velikih ekonomskih projekata“, navodeći nekoliko infrastrukturnih i rudarskih projekata.
Ali dok bi dugoročni projekti jednog dana mogli pomoći, jasno je da postoje milioni koji jednostavno neće preživjeti bez hitne pomoći.
Poput Mohammada Hashema, čija je 14-mjesečna djevojčica umrla prije nekoliko sedmica.
- Moje dijete je umrlo od gladi i nedostatka lijekova... - kaže on.
Lokalni starješina kaže da je smrtnost djece, uglavnom zbog pothranjenosti, "zaista porasla" u posljednje dvije godine.
Međutim, ovdje ne postoje formalni zapisi o smrtnim slučajevima. Groblje je jedino mjesto gdje se mogu pronaći dokazi o porastu smrtnosti djece. I tako smo, kao što smo to radili i u prošlosti, odvojeno prebrojali male i velike grobove.
Bilo je otprilike dvostruko više malih grobova nego velikih - što sugerira dvostruko više djece nego odraslih. Više dokaza bilo je u glavnoj pokrajinskoj bolnici u Chaghcharanu.
Odjel za novorođenčad je najprometniji. Svaki krevet je pun, neki s dvije bebe u njima. Većina njih je pothranjena, a većina se bori da samostalno diše.
Medicinska sestra u kolicima nosi mali krevetić s novorođenčadima blizankama. Rođene su dva mjeseca prije roka. Jedna teži 2 kg, druga samo 1 kg.
U kritičnom su stanju i odmah su stavljene na kisik. Njihova majka, 22-godišnja Shakila, oporavlja se u porodilištu.
- Slaba je jer jedva da je imala išta za jesti dok ih je nosila, samo kruh i čaj. Zato su bebe u takvom stanju - objašnjava nana blizanki Gulbadan.
Nekoliko sati nakon što smo tog dana napustili bolnicu, teža beba je umrla prije nego što je mogla dobiti ime.
Medicinska sestra Fatima Husseini kaže da postoje dani kada umru čak tri bebe.
- U početku mi je bilo jako teško kada sam vidjela djecu kako umiru. Ali sada nam je to gotovo postalo normalno - kaže ona.
Dr. Muhammad Mosa Oldat, koji vodi neonatalni odjel, kaže da stopa smrtnosti raste i do 10 posto, što je "neprihvatljivo".
- Ali zbog siromaštva, broj pacijenata se povećava svakim danom. Ovdje također nemamo resurse da pravilno liječimo bebe - naglašava.
Možda najšokantnija stvar koju nam ljekari govore je da javna bolnica nema lijekove za većinu pacijenata, a porodice moraju kupovati lijekove u vanjskim apotekama.
- Ponekad, ako ostanu lijekovi od bebe iz imućnije porodice, koristimo ih za bebe čije porodice to ne mogu priuštiti - kaže Fatima.
Početna
Najnovije
Najčitanije
Na vrh