Nije želio snimiti običan historijski spektakl, već mu je cilj bio da milijarde ljudi prvi put vide nastanak islama bez stereotipa koji su tada dominirali zapadnim filmovima. Kasnije je rekao: "Na Zapadu se o islamu gotovo ništa nije znalo. Ako jeste, uglavnom je bilo pogrešno". Bio je uvjeren da film može postati most između dvije civilizacije, ali i da samo jedna historijska ili vjerska greška može uništiti cijeli projekat. Zbog toga je odlučio da nijednu važnu odluku neće donositi bez konsultacija sa islamskim autoritetima.

Malo ljudi zna da je priprema za film The Message/Poruka trajala gotovo deset godina. Osim što je u pripremi koristio zapadne knjige o islamu, proučavao je klasične islamske historijske izvore, biografiju Poslanika a.s., radove muslimanskih i zapadnih historičara,  stare karte Arabijskog poluotoka, običaje 7. stoljeća, izgled gradova Meke i Medine, odjeću, oružje, arhitekturu, trgovačke puteve... Njegov tim historičara radio je mjesecima kako bi svaka scena bila što vjerodostojnija, a gradovi su građeni prema raspoloživim historijskim opisima.

Najveći problem: kako prikazati Poslanika Muhammeda?

Vrlo brzo postalo je jasno da će najveći izazov biti pitanje koje niko prije njega nije pokušao riješiti. Kako napraviti film o nastanku islama bez prikazivanja Poslanika Muhammeda? U islamskoj tradiciji postoji snažno protivljenje njegovom vizuelnom prikazivanju, posebno u sunitskom islamu. Da ga je prikazao, film vjerovatno nikada ne bi bio prihvaćen među muslimanima, a da ga potpuno izbaci iz priče - publika ne bi razumjela razvoj događaja.

Akad je pronašao rješenje koje se danas smatra jednim od najinventivnijih režijskih postupaka u historiji filma s religijskom temom. Poslanik je prisutan tokom cijelog filma. Ali kamera nikada ne pokazuje njegovo lice, nikada se ne čuje njegov glas. Kada drugi likovi razgovaraju s njim, gledalac vidi ono što bi vidio i sam Poslanik. Drugim riječima, kamera postaje njegove oči. Ovaj postupak omogućio je da film ostane vjeran islamskoj tradiciji, a da se priča ipak može ispričati. Danas mnogi filmski historičari smatraju da je upravo to jedan od najvećih režijskih uspjeha Mustafe Akada.

Kako bi izbjegao moguće kontroverze, Akad nije radio sam te je prije početka snimanja razgovarao s brojnim islamskim učenjacima. Mišljenje o scenariju dali su  Univerzitet Al-Azhar u Kairu, Vrhovno šiitsko vijeće u Libanu te brojni islamski historičari iz više zemalja.  Iako nisu svi imali isto mišljenje o pojedinim scenama, postignut je širok konsenzus da se film može snimiti pod uvjetom da se Poslanik ne prikazuje.

Anthony Quinn ulazi u projekat

Jedan od najvećih problema bio je pronaći glumce. Holivudske zvijezde nisu bile sigurne žele li učestvovati u filmu o temi koju gotovo da nisu poznavale. Tada je Akad kontaktirao Anthonyja Quinna. Quinn je već bio jedna od najvećih svjetskih filmskih zvijezda, dobitnik dva Oscara i glumac koji je iza sebe imao desetine velikih filmova. Nakon čitanja scenarija prihvatio je ulogu Hamze ibn Abdul-Mutaliba. Kasnije je izjavio da ga nije privukla samo historijska priča nego i činjenica da je riječ o filmu koji pokušava približiti jednu civilizaciju drugoj. Njegov dolazak dao je projektu veliki međunarodni ugled.

U filmu su igrali i: Irene Papas,  Michael Ansara, Johnny Sekka, Damien Thomas, André Morell. Za arapsku verziju angažirana je gotovo potpuno nova glumačka postava. To je značilo da su se mnoge scene morale snimati dva puta. Jedna od najzanimljivijih činjenica o "Poruci" jeste da zapravo postoje dva originalna filma. Akad je odlučio snimiti potpuno englesku verziju i potpuno arapsku verziju. Svaka scena snimana je dva puta. Nakon što bi završila engleska ekipa, pred kameru bi dolazili arapski glumci. To je višestruko povećalo troškove i trajanje produkcije. Bez obzira na to, Akad nije želio da arapska publika dobije samo prevedenu verziju, jer je smatrao da zaslužuje film snimljen na vlastitom jeziku.

Početak problema u Maroku, kraj u Libiji

Prve scene snimljene su u Maroku. Kralj Hasan II u početku je podržao projekat. Izgrađeni su ogromni filmski setovi, dovedene stotine statista, kupljeni konji, deve i historijski rekviziti. No pojedine države izrazile su zabrinutost zbog mogućih reakcija muslimanske javnosti te je marokanska vlada popustila pod pritiscima i povukla dozvolu za snimanje. Produkcija je praktično preko noći ostala bez lokacije. Za mnoge bi to bio kraj, ali Akad nije odustao. 

U trenutku kada se činilo da će projekat propasti, libijski vođa Muamer Gadafi ponudio je finansijsku i logističku podršku te je produkcija preseljena u Libiju. Morali su ponovo graditi scenografiju, ponovo organizirati kostime, ponovo dovesti stotine članova ekipe, što je koštalo milione dolara. Akad je upravo tada shvatio koliko je spreman žrtvovati za film.

Za muziku je angažiran francuski kompozitor Maurice Jarre, već poznat po djelima za filmove "Lorens od Arabije" i "Doktor Živago". Jarre nije pokušao kopirati tradicionalnu arapsku muziku, već je spojio simfonijski orkestar s motivima Bliskog istoka. Rezultat je jedna od najprepoznatljivijih filmskih partitura 70-ih godina, a glavna tema filma i danas se izvodi na koncertima filmske muzike.

Premijera koja je promijenila sve

Kada je film "Poruka" konačno završen 1976. godine reakcije su bile različite: jedni su ga nazivali remek-djelom, drugi kritizirali zbog sporog ritma, dok su neki konzervativni muslimani i dalje smatrali da film nije trebalo snimiti. Međutim, s vremenom je postao jedan od najgledanijih historijskih filmova u muslimanskom svijetu. Prevođen je na desetine jezika, prikazivan tokom ramazana u brojnim državama, a mnogim ljudima upravo je taj film bio prvi ozbiljan susret s historijom ranog islama. 

Akad je nakon gotovo deset godina rada dokazao je da se film o islamu može snimiti uz poštovanje vjerske tradicije i da može doprijeti do publike širom svijeta. Ali nije znao da ga čeka još jedan veliki historijski projekat: priča o čovjeku kojeg su Beduini zvali Pustinjski lav. To će biti film upravo tog naziva (Lion of the Desert), djelo koje će izazvati političke kontroverze, biti zabranjeno u Italiji i potvrditi Akadov status jednog od najhrabrijih producenata svog vremena.

(U 3. nastavku o Pustinjskom lavu, odnosu s Muamerom Gadafijem, zabrani filma u Italiji i zašto ga mnogi historičari danas smatraju jednim od najboljih antikolonijalnih filmova ikada snimljenih.)